Kako biti zdrav
pored dva potpuno hiperaktivna dječaka, koji ne priznavaju razliku od pet
godina između njih dvojice? Nikako.
Da bi obiteljski
život funkcionirao, za muškarca (uglavnom) je potrebno da skrbi o toj obitelji,
naravno, ne isključujući žensku ulogu u tome. Da bi skrbio, znači mora biti
zaposlen, mora se misliti ima li u hladnjaku mesa, kad je servis za automobil,
kad ističe registracija, jel upala žica od grudnjaka u bubanj od mašine za
rublje. Treba znati i presvući maloga, natjerat starijeg da jede ostatke od
ručka, treba znati gdje naći najbolje crtane i animirane filmove,
sinkronizirane na hrvatski, kako bi bar od starijeg imao sat vremena mira.
Zbog toga, tata
se ne smije razboliti. Nikad. I kad se razboli, ako je to i moguće, ne smije to
pokazivati. Jer njih dvojica nanjuše te bakterije i viruse, pa skaču po tati
još više, kao da svojim malim mekim guzicama istjerivaju sve bolesti drevnim
šamanski ritualima. Samo još nedostaje da parket nalože i žrtvuju kokoš na sred
stana. Mali nemilosrdni gadovi njuhom razvijenijim od morskog psa koji nanjuši
krv sa 50 kilometara, ne prepuštaju ništa slučaju i za par minuta si oznojen, a
tvoja tjelesna temperatura ubija sva strana tijela koja pokušavaju naštetiti
tvom organizmu. Naravno, izdržat ćeš stoički i tu prokletu temperaturu od 37.4
stupnjeva, koja bi kamen smrvila a gdje neće neutreniranu, izmorenu i zlosretnu
tupinu kao što sam i sam. Kad sam bio sa suprugom na porodu, shvatio sam u biti
da je taj porod ništa, naspram situacije kad ja dobijem temperaturu. Da meni
daju ono što mjeri jačinu trudova, vjerovatno bi pregorio, jer se u Danteovom
devetom krugu pakla nesretnike isključivo muči povećanom tjelesnom
temperaturom.
Rekao mi je
stariji jednom: ''Ali kako ti možeš biti bolestan, ti si tata!''. Je sine, tate
se ne razbolijevaju. Tate idu na jedan posao, pa na drugi, pa dođu kući u
pauzama ili na kraju dana, ako vas uspijem zateći budne, još skupiti ono malo
snage da proskačemo tridesetak krugova oko stola i potučemo se raznim japanskim
i kineskim borilačkim vještinama kao u starim kung fu filmovima. Tate moraju
stalno derati luka, maslinovog ulja, đumbira, limuna, kiselog kupusa i ostalih
C vitaminskih preparata, žrtvujući svoj seksualni i društveni život radi oblaka
smrada koji obično prati takve namirnice, samo kako bi ostao zdrav. Smrdi ti
duša od luka, ali neće na tebe nikakva bolest. Ponekad neće ni djeca.
Najgori dio bude
onaj, kad je već dobrano pregaženo vrijeme za spavanje, onda ja ponekad manjeg
uzmem da ga uspavam. Ako on nije u svojoj maloj lijepoj glavici sam odlučio da
zaspe, nema tog zeke i potočića, hush little baby, mede brunde, tata kupi mi
auto ni svih ostalih sevdalinki koje će natjerati sjajne okice da se zatvore.
Gurat će prste u usta, u oči, kopat će sebi i meni nos i trzati se, samo da bi
probudio one uspavane receptore na mozgu, očito nevjerovatnog kapaciteta, jer
mora prvo provrtiti cijeli dan u glavi prije spavanja. Kad već jednom sklopi
oči, onda počinje najdelikatnija faza. Ni kašalj, ni krivi pokret, i apsolutno
nikakvo spuštanje na krevet ne dolazi u obzir, dok se još dva ciklusa pjesama
ne ispjevaju. Dovoljno puta me mali vražićak nasanjkao da bi ga naivno spustio
na krevet kako bi mogao pobjeći u dnevni boravak. Odvali on još komad leđa dok
ne utvrdi.
Stariji obično
ima neki zahtjev prije spavanja – igrica ili crtani. On je relativno dobar, ali
ima uvijek hladne noge. Je, tata mora uvijek imati tople noge da ugrije
njegove. Puno je pravila za jednog tatu. Zadnje bi bilo: -''Tata, moja
prijateljica Tina iz vrtića kaže da moraš skinuti čarape jer ćeš dobiti
gljivice. A kakve su to gljivice?''
Ajde mali, šuti i
spavaj.
