Planovi,
planovi... Obiteljski život se svodi samo na planove. Planiramo što ćemo ručati
sutra, planiramo tko će skupiti djecu iz vrtića, planiramo tko će odvesti i
pokupiti starijeg s treninga, planiramo kad ćemo prati bijelu robu, planiramo
kad ćemo se seksati (to bude zanimljiva razbibriga), planiramo plan za
planiranje nekog putovanja.
Sve je tako
prokleto ograničeno vremenom i prilikama. Kad je prilika, nije vrijeme. Kad je
vrijeme nije prilika. Ja ne volim planirati, iako se to obično pokaže vrlo
korisno. Dobro, ako je nešto veliko za budžet ili vremenski onda moram. Od
svojih poslova i druženja s djecom, smanjim ono malo spavanja još za koji sat
da bi dobro promislio što i kako.
Gospođa je
odlučila da u travnju idemo u Amsterdam. I kako to žensko može samo biti, na
meni je pala odluka dal da vodimo mlađe dijete s nama. Mislim, po svim
parametrima, po dosadašnjem iskustvu, po svim zakonima prirode nema smisla. Ali
ja se i dalje osjećam kao govno, jer sam rekao da ga nećemo voditi. Starijeg
možeš voditi i kroz deveti krug pakla, on je baš jedno svjetsko dijete. A i
veliki je, druga godina filozofskog fakulteta, a još nije ni sedam godina
napunio.
Manji je strašan.
Ja sam mislio kad je Mihael (stariji) bio mali, da nema aktivnijeg djeteta na
svijetu. To vjerojatno dosta roditelja pomisli o svojoj djeci. Ali Marko... Ako
je Mihael bio na Duracell, Marko je na neki obogaćeni uranij, mali perpetuum mobile
koji ne zna za strah i ne preza napraviti neku spačku iako ona može značiti da
će dobiti neku tešku zdjelu u nos ili polomiti usisivač i slične stvari. Kako s
takvim djetetom se uputiti u nepoznatu zemlju, letjeti avionom, hvatati njega
dok ti ovi gledaju prtljagu jer si zaboravio izvaditi pastu za zube? On u to
vrijeme već krade nekome boarding pass za neku nordijsku zemlju i smije se
gegajući se prolazi kraj one lijepe tete koja checkira boarding passeve. A nisi
još ni počeo svoju nizozemsku avanturu. Na amsterdamskom aerodromu čekajući
prtljagu on bježi u carinsku zonu i sad možeš birati, hoće li ti prtljaga otići
Bogu iza nogu, ili će ti dijete završiti u carinskom skladištu kao
nedeklarirana roba. A NISMO JOŠ NI POČELI.
Onda kad ga
uhvatiš, počinje vrištanje. Tata, mama, dida, baba, bato, teta... Patike, papu,
pati!!!! Približi mu se neki čika stranac i on mu se namije i kaže Bobo dan
(dobar dan). Sve je u redu. Dok ti ne zarije noktiće u očne jabučice jer ga
moraš spustiti. Zna se tko je šef tu. I nekako se izbauljate s aerodroma. U
taxiju neće da sjedi pa ga moraš obgrliti kao neku veliku bombu koju znaš da će
eksplodirati ako popustiš pritisak. ALI JOŠ NIJE POČETAK.
I onda počinje.
Vrištanje po gradu. Hodanje po cesti i tračnicama (ako ima tračnica, nisam se
interesirao). Jedenje nekih čokoladnih slastica i razmazivanje po kosi, licu i
odjeći. Sranje u pelene kad si u sred neke ture i baš nemaš ga gdje presvući.
Uglavnom cijeli svoj holiday podrediš njemu. Ali je tu.
Sad, još uvijek
sam u dilemi jesam li donio ispravnu odluku. On se vjerojatno neće toga sjećati
kad naraste ali ja hoću. A ova zlica od žene koja uvijek traži alibi u meni je
pilatovski oprala ruke i briga je. To što ću joj ja u avionu reći da mi
nedostaje Marko, još uvijek je ne zanima. A ja, ja ću otvoriti opet ovaj tekst
i onda shvatiti svoj izbor. Do vrištanja!
