Dnevnik jednog radikala (iz dalmatinske perspektive)
Subota. Žiža sezone. Iskrcava se u zračnoj luci stanoviti gospodin. Malo tamnijeg tena. Čeka prtljagu. Ljudi oko njega već sa zgražanjem pomišljaju: ''evo biće donija onih turskih majci po 20 kuna''. Nakon šta su svi skupili svoje torbe, on ostaje sam. Njegove još nema... Zamjetno se znoji. Kap mu klizi po crnom brku i pada na pod. ''Đe je torba? Đe mene nađe?'' isčitava se na usnama. Prilazi mu zaštitar: ''nema je, a? Jebiga danas doša rus ostale mu tri torbe. Jednom je meni blablabla...'' Naš misteriozni gost se vidno isključio iz razgovora. Gospon sekurit to očito ne kuži, te nastavlja svirati u svoje gajde. Nešto izlazi iz kargo prostora. Evo je... Čovik uzima torbu i krene prema izlazu.
Klizna vrata se otvore, i pojave se dva policajca, oni neki zajebani tipovi. Stereotipno, jedan mladi pričljivi i nadobudni, a drugi stari brko ''iz onog sistema''. Uvik je bilo, čak i u jugoarmiji, jedan vojnik i jedan političar. Samo se među ovom gospodom teško iščitava koji je koji. Mladi uljudno upita: ''Ingliš?'' Čovik odvrati osorno: ''Ša bolan ingliš? Bosanski jaro, bosanski.'' Policajac brko se namrgodi. Mora da mu je desetar u armiji bio bosanac. Mladi policajac pijetlić reče: ''Možemo li baciti oko na vaše dokumente? Rutinska kontrola.'' Naš gost pruži svoj ''pasoš'' i promisli - rutinska, moj kurac. Tu saznajemo i ime našeg misterioznog protagonista. Eveldin. Dobro je, valja sve i naš gost nastavlja dalje.
Teškom mukom pronađe taksista (znate da ih je oskudica u ovo doba godine) i dogovori prijevoz do Splita za mizernih 300 kuna. Ima se, ne pati se. Putem mu taksist priča, ovo ti je sirotinja sve tu, nitko ništa ne radi. Evo u mene, troje dice, žena ne radi, ja ovako malo vozim za siću jebem sebi mater šta nisan učija da mogu danas bit netko i nešto. Dolaze na rivu i naš gost izvadi novčanicu od 50 € i otpravi vozača uz neki pozdrav tipa Allah imanet ili tako nešto. Nisam baš upoznat sa istočnjačkim običajima.
Put ga nanese preko pazara. Zapne mu za oko jedan modni detalj. -''Halo gospođo pošto vam ovaj peškir?'' -''Sinko neznan ja šta ti je taj peškir! (Biće ovo jedan od onih gej prajd debeloguzaca) Iman ti lipih šugamana po 120 kuna.'' -''Nemam kuna, samo eure, možel tako?'' -''Može, može samo da izračunam, pet, tri, jedanest, to vam je 19 ipo eura. Dvadeset sa frizurom.'' Opremi se naš gost i krene. Neviđe on nigdi tolika svijeta, čudenje se iscrtavalo na njegovom licu, kao minus na tekućem računu. Stani pa gledaj. Nedugo zatim, naš gost je stigao u malu uličicu, nepoznatome jako dobro skrivenu. Pri ulasku u sobicu, čija su vrata izgleda konstruirali hobiti pozdravi prisutne opet nekim istočnjačkim pozdravom: ''Alah ekler'' (prijevod prema zvuku). Oni ozdrave i izljube. -''Đes brate, šta ima, dobro došo, kakve nam vijesti nosiš?'' Gost odgovara: ''Dolazim vam direkt od našeg duhovnog vođe, imama, da vam prenesem. Teći će hrvatska krv u potocima!''. Terorist, kažem vam ja. Kud ga onaj brko i pijetlić ne zaustave na vrime. Još se oni malo raspričaše, i prostriješe neke komade tkanine po podu. Bit će vježbaju za automehaničara, ko će znat. Odjednom zagrmi neka pjesma '' hadr mald alah bebek kuku iju ju...'' Oni svi kleknuše, i nagnuše glave ovom ispred sebe u guzicu. Čudni ljudi... Ostavljamo čudake na miru.
Sutradan, naš Evo, kako ga sad od milja zovemo, zaputi se u šetnju gradom. Oće kažu, da upozna ljude. Dođe do prvog starijeg gospodina i upita ga: ''Što muči ovaj napaćen narod?''. Dida mu odvrati: ''Sine moj, šta ti piješ? Mlad tako, a već pričaš pizdarije. Ako te već zanima, legla zla su ti u Sinjskoj kod Prime grad, i na Bačvicama kod učeničkog servisa. To su ti kolijevke sveg zla u ovoj zemlji. Gradski ogranci HDZ-a i SDP-a.'' Naš gost u čudu ode... Šta mu dođe to HDZ i SDP, morat ću u provjeru. Ode prvo na bačvice. Uđe u kancelariju, a u kancelariji ova sjedi za stolom u jaketi. Prostorija ugodno ohlađena na 5 stupnjeva. Da imaju malo jaču klimu, nastala bi apsolutna nula. Ovaj razgovor nije bitan za našu priču, temelji se na drevnim metodama ispiranja mozga, koje su koristili i KGBovi agenti ubačeni u američke gospodarske, vojne i druge objekte za vrijeme hladnog rata. Naš gost, pri izlasku, zahvali se mladoj dami i ode.
Idući strateški cilj - Sinjska ulica. Da vidimo i taj HDZ. Nakon sat i po probijanja kroz gužvu, stotine sirena i automobila, te psovki upućenih našem ''junaku'' on dolazi na odredište, te zakuca na blindo vrata u vrijednosti kakvih par tisuća eura. Opet pri ulasku u prostoriju osjeti da je temperatura bliža južnom polu nego mediteranskoj klimi. Nažalost, dolazimo do onog dijela koji je nama koliko zabranjen toliko nezanimljiv, te preskačemo istog.
Pri izlasku, naš gost sjede u stolicu, razgoračenih očiju i dlanova mokrih od znoja. Odluči da je dosta, te krene nazad u onu izbicu gdje se našao sa svojim istomišljenicima. Pošto je sunce već dobrano u zenitu, putem kupi neku vodu da mu ne dođe slabo.
Došao je pred ona mini vrata. Otvori ih i uđe, a ovi kao miševi na slaninu naskočiše: ''E? I? Kad napadamo? Di napadamo? Koji je plan?''. Eveledin ih smiri, te prvo im naredi da sjednu. Kad su se ovi smirili i razmijenili poglede ono u stilu -koji je ovome sad kurac- on poče pričati: ''Ljudi moji, ovdje nema ništa za nas. Obustavljamo svaki plan koji smo smislili. Ako im ti iz SDP-a i HDZ-a vode državu, nećemo ih mi ništa više ugroziti ni oštetiti nego šta su ih ovi sjebali...''
I tako je Hrvatsku zaobišao teroristički val...
