utorak, 11. veljače 2020.

Valentinovo je laž

Bliži se Valentinovo, dan od kojeg strepi svaki muškarac koji je u vezi. Ako ne pripremite ništa, onda ste bezosjećano đubre, ako nešto pripremite što se njoj ne svidi, onda je ne poznajete dovoljno, ako imate djecu i nađete dadilju (može i član obitelji) i pitate je gdje bi htjela, onda će reći gdje ti hoćeš. Naravno. Najbolji odgovor je gdje god ti hoćeš. Ali samo ne bi u taj restoran. Ni taj. A tamo mi smrdi. Uh, tamo sam jednom bila s prijateljicama i osoblje je neljubazno. Taj je daleko. Ok. Idemo na čevape onda? TI UVIJEK MORAŠ SVE POKVARITI. I kad napokon, ona izbroji broj pi (3.14159265359...), onda odemo lijepo u restoran. Što ćeš ti jesti? Ja bih isto što i ti. Odlično, dva miješana mesa. Pa daj, može li nešto finije malo, ne moramo uvijek jesti seljačku hranu. Ma može ljubavi, dva bifteka. Jesi mi romantičan...
I tako završim s nekim povrćem u umaku od neke gorgonzole, neke rolice i ta sva hrana koju gledate u onim fensi emisijama na tvu. To je da oprostite, k od hrane. Pojedem to, i onda tek mogu pojesti komad mesa. Što ne znači i da hoću. E onda ona počne, ajme kako su djeca, jesu li dobro, jel im dala jesti, jel oprala Marku guzicu, jel mi ostala perilica rublja, jesam li platila vrtić, jel Ella Dvornik naučila praviti palačinke i ostale takve bitne stvari. Ako slučajno pomislim da bi popio pivo nakon te okrijepljujuće hrane, odmah daj ključeve od auta i potpiši izjavu gdje se odričeš života na aparatima. Ma romatnika.
No dobro, pustimo nas. Prošle godine je moj stariji dječak imao jeli, zaručnicu. Sto puta su se njih dvoje posvađali i pomiril, ona mu govorila kako joj više nije momak i da ima drugog, ali moj Mihael se zaljubi do ušiju. Nema kompromisa i nema odustajanja. Jedan put mi je stvarno se popeo na živce s Dea ovo, Dea ono da sam ga pitao, pa dobro što vidiš u njoj? A on će meni kao iz topa, pa tata, ona ima prelijepo lice. Nepunih 6 godina. Pa onda, nemam izbora. Odveo sam ga u šoping centar i kupili smo cvijeće i zaručnički prsten. Mislim, dijete je reklo da će je zaprositi na Valentinovo. Toliko je bio zaljubljen da se nije sjetio da je mami imendan. Stvarno je dječja ljubav nešto najiskrenije na svijetu.  Jest da su prekinili nedugo nakon toga.
Što je u biti to Valentinovo? Jel to stvarno dan zaljubljenih ili je to samo izlika da se pobjegne od svakodnevice (sad pričam za bračne parove)  na tu jednu večer. Iako je muškarcima ta večer izrazito stresna jer se moraju pobrinuti da njihove polovice budu kompletno zadovoljne (kako bi na kraju i oni bili zadovoljeni jelte). Valentinovo, u biti, bi trebala biti romantičniji dan žena, kada svojoj ženi čestitaš nešto za što su se izborila šaka žena prije 100 i kusur godina. A muke mladog Valentina danas ispaštaju svi muškarci, osim onih što švercaju ruže po frekventnim lokacijama.
Ipak mi je draže kad mali ima Valentinovo.
Za odrasle, Valentinovo je laž. :)

ponedjeljak, 27. siječnja 2020.

Tata na porodu


Pričao sam neki dan s jednim prijateljem o porodu i kako je dobro da je otac tamo kraj majke, kao neka vrst podrške i tako to. On je jedan od onih koji ne može dalje jesti kad nađe dlaku u juhi, pa je uvjeren da bi bilo dobro, ako bi već morao ići, da stoji defibrilator kraj njega jer će mu vjerojatno stati srce kad vidi prvu kapljicu krvi. Je si mi neko muško, govorim mu. Ali on zna popravit mašinu za suđe, a ja ne znam. Zato mogu i krv i znoj i suze u velikim količinama. Ja sam stava, da otac mora ići na porod, jer pajdo, gledaj i pati i ti. Ne rađaju se djeca evo ap cap, treba se pošteno namučit, navrištat i polomit da dovedeš to malo čudo na svijet. Slabo ti je od krvi? Gadi ti se posteljica na podu? Onda nema seksa do daljnjeg. Pa ćeš doći sebi. Je, zvučim kao neki feminazi, ali demokracija mi je omogućila da mogu blejati do mile volje, bez obzira na prijeke poglede muških kolega i njihovo gnušanje jer su oni samo alfa mužjaci kad oni odluče da je potrebno.
Ja sam bio oduševljen kad smo uplatili tečaj za starije dijete. A sudbina je odlučila drugačije, odnosno nije sudbina nego bakterija streptokoka radi koje nisam smio pristustvovati porodu. Ali čudom se čudim i danas, pustilo me nakon poroda odmah, s maskom. Mislim, ako meni mozak ne radi jer sam dobio prvo dijete, jel tom medicinskom osoblju bitno što ja još uvijek nosim tu bakteriju, ili bakterija je samo opasna dok žena stoji raširenih nogu metar u vis.
Na drugom porodu sam naredio svom organizmu da se održava u deluxe stanju. Niti da šmrcne jednom. Svaki dan je žena strepila kad će, kad će, jer bližio se dan kad je stariji rođen. I gle čuda, baš na taj dan doktor kaže, e draga moja, idemo mi lijepo gore. Ona od puste želje da ne ukrade starijem djetetu rođendan, ukrade starijem djetetu rođendan. Karma je kurva a? Pa mi ti ne daj da stavim ručke na kuhinju i da izaberem stolice.
Ja ne mogu dovoljno dobro opisati kako sam ja oduševljen tim činom. Nije mi čak bilo ni teško to odraditi, koliko god se žena trudila da mi zagorča taj boravak, e daj vodu, e vruće mi je, e daj boli me, e idu trudovi, e daj zovi doktora, e zovi sestru, e daj što mi je ovo trebalo... Daj mani me se, ko da je meni lako. Njoj stavilo oni neki senzor da joj mjeri intenzitet trudova i onda me ne možeš lagati. Tu nešto se penje do 60ak ona več počinje uf uf af af. Koga lažeš? To što ja moram smišljati priče, pit mlaku vodu sa slavine i glumit ljepotana ako prođe ona crna sestra sa čipkastim čarapama. Kako žene postaju sebične pri porodu, to je strašno i nečuveno, samo na sebe misle. Daj mi ruku, kaže, bit će mi lakše kaže.
Prste mi je savila toliko da su mi jagodice dirale zglob s obrnute strane. Ne trebaju mi ruke sreća. Što bi jednom vatrogascu, taksistu i influenceru kao što sam ja trebali prsti jedne ruke? A ona naprava pokazuje do sedamdeset. Mislim se u sebi koga lažeš. Ulaze u boks tu doktori, studenti, sestre kao na kolodvoru, svi gledaju i zagledaju se, a ja eto, moram stajati na uzglavlju. Mene to ne zanima jel? Ali dobro. Neka sam ja šikaniran, izdržat ću. Ne rađa svaki dan. I onda je počelo ono ''pravo''. Lomi ona prste, suze mi na oči idu. Izgubi ja pola dana, ali mali se neda. Neće vani. Kao da zna u kojem nam je stanju ovaj vanjski svijet pa se drži svim silama unutra. Ali doktor neki uporan, uporna ona da mi slomi prste, uporno dijete neće da ide vani. Svi nešto uporni, svak svoju bitku vodi a ja samo pokušavam bar kažiprst da mi ostane čitav.
Odjendom, eto ga. Nema tog osvajanja Lige prvaka s omiljenim klubom, nema tog svjetskog prvenstva, nema tog automobila ni motora, nema tog orgazma, nema tog komada mesa, jednostavno nema te stvari ni osjećaja na svijetu koji može taj tren da se usporedi sa kontaktom mojih očiju i te male sluzave, krvave i drhtave okruglice. Za to se živi.
Naravno, umoran sam od poroda, ali eto, opet da njoj olakšam, nosio sam bebicu kako bi ona navodno došla sebi. Uto ulazi neka nova sestra, i meni govori: ''-A vidi tatice...''
Ja: ''-Nisam ja tata, ja sam ovaj novi pilot projekt rodilišta.''
Ona: ''-Kakvi pilot projekt, šta je to?''
Ja:''Pa ja sam prvi tata čuvalica, majkama koje nisu došle s pratnjom dajem podršku i stojim umjesto muževa, nosim djecu i tako to.''
Ona se toliko isčudi da joj je čelo poprimilo oblik upitnika. ''-Ja odem petnaest dana na godišnji i odmah neke nove izmišljotine. A tebi momak svaka čast.''
Ja:''-Ma ne brinite, samo pošaljite nekog kroz pola sata, moram u idući boks.''
Žena bi me najradije ošinula stalkom za infuziju ali nije imala snage. Navodno.
Ali sve u svemu, išao bi svaki put. Kvragu, išao bi svakoj ženi koja me to zatraži. Možda dobijem popust na tečaj, ako bude veća količina. Ili u najmanju ruku, zlatnu karticu tate čuvalice.

nedjelja, 19. siječnja 2020.

Kad ti djeca zamijene uloge...

Znate onu priču, mlađi brat i stariji brat? Mislim, uvijek je netko stariji, a netko mlađi. U mojoj obitelji, stariji je uključen u odgoj mlađeg brata. Bar ja to forsiram, da mu bude idol. Ja nisam imao starijeg brata, ali sam bio okružen starijima od sebe, jer je bilo malo susjedstvo.
Kao i svakog roditelja, bilo me strah kako će prihvatiti mlađeg brata. Kvragu, nisam ni ja znao kako ću ga prihvatiti. Ali on se snašao odlično. Obožava ga. Tu i tamo ljubomora izađe vani, ali to je usmjereno samo na mene i ženu, nikako na mlađeg. Bolji odnos starijeg brata prema mlađem nisi mogao napisati u nijednoj melodrami iz hollywoodskog opusa.
To je trajalo godinu dana.
Sad, sad je već malo drugačija priča. Mihael, stariji brat, je do sada tražio sisu, tražio da ga se nosi na spavanje, jeo dječju hranu, tepa... Uglavnom, godinu dana je trpio i skupljao, pa onda malo eksplodira. Kad Marko, ovaj novi mali, trči, trči i Mihael za njim. Kad moram zabavljati Marka, jer se gospođi vješa o noge dok nešto sprema za jelo, onda se i on odmah uključuje. Ostavi playstation, tablet, mobitel, trista igračaka i upušta se u igru. Nema veze što je teži petnaestak kila, očekuje da ga vrtiš na ringišpilu dok ti kralješci pucaju od neprirodnih poza pod teretom. Nema kompromisa.
Kako riješiti taj problem? Ja naravno imam spartansku metodu. Čim počne tepati ili glumiti bebača, ja ga uhvatim i bacim na kauč, skidam mu gaće i stavljam pelenu. E to ga opameti u sekundu. Kad je u vrtiću, onda ga vodim u jaslice i kažem teti da ga presvuče, da se ukaka. Instant refresh.
Marko o svom poslu. Marko već otvara vrata, baca smeće u kantu, pali i gasi svjetlo, prekine ciklus sušilice i mašine za suđe, uglavnom radi sve stvari koje jednoipo godišnjak obavlja u svojim redovnim dnevnim dužnostima. Da može, on bi bio stariji brat.
Ipak, ide na bolje. Mihael polako prihvaća odgovornosti starijeg brata. Neki dan, uz pomoć, mijenjao mu je pelenu. Prije bi ga bilo teško nagovoriti, osim kad bi molio u ime mlađeg brace, onda bi mu malo smekšao srce. Inače, niks. Meni kaže: -''Pa nisam ja sluga u ovoj kući!'' Šest i po godina, i on već zauzima stavove i osniva sindikate.
Kako se nositi sa takvim stavovima? Opet, individualni pristup je najbitniji. Ja to udaram u glavu (ne doslovno). Pustiš da kaže svoje, i onda jednostavno mu taj isti stav nabijem što prije na nos, pogotovo ako je situacija u kojoj ga mogu iskoristiti. Do sada je palilo sto posto. Ako ćeš tepati kad te nešto pitam, tepam i ja tebi kad me ti nešto pitaš. Potucite male smrde njihovim oružjem.
Danas, Marko nakon presvlačenja, lijepo uzima svoju upišanu pelenu i nosi je u kantu za smeće. Je, zastao je da vidi ima li u kanti nešto interesantno, ali opet je bacio pelenu i zatvorio stranicu. Za to vrijeme, Mihael lagano prosipa kesicu bombona po podu i smije se. Role playing game opet. Ali danas je bilo nešto drugačije. Marko je bio zločest i išao je u kaznu, ali Mihael mu je određivao koliku kaznu. Prvo mu je rekao 30 minuta, onda sam ga pitao da što misli da je on na njegovom mjestu, koliko bi njemu Marko dao kazne, pa mu je smanjio na 5 minuta. Tad sam ga pitao, hoće li Marko zapamtiti  koliko mu je njegov bato dao kazne, i smanjio je na jednu minutu. Ali je zadržao pravo da ga pošalje na duže, ukoliko nastavi biti zločest.
Kad sam ga pitao koliko je on zaslužio kazne kad bude zločest, rekao je da čeka da Marko naraste pa da on odluči.
Onda, prosvijetljenje. Odjednom, ti se tata igraj s Markom, ja ću srediti kuću. Mama uvijek sređuje, pa moram i ja. Pa čekaj, al tata ne sredi kuću? A jesi, ali samo ponekad... O pm ti ona pristrana. Bar znam što me čeka kad odraste.




















ponedjeljak, 6. siječnja 2020.

Tata, moraš biti zdrav


Kako biti zdrav pored dva potpuno hiperaktivna dječaka, koji ne priznavaju razliku od pet godina između njih dvojice? Nikako.
Da bi obiteljski život funkcionirao, za muškarca (uglavnom) je potrebno da skrbi o toj obitelji, naravno, ne isključujući žensku ulogu u tome. Da bi skrbio, znači mora biti zaposlen, mora se misliti ima li u hladnjaku mesa, kad je servis za automobil, kad ističe registracija, jel upala žica od grudnjaka u bubanj od mašine za rublje. Treba znati i presvući maloga, natjerat starijeg da jede ostatke od ručka, treba znati gdje naći najbolje crtane i animirane filmove, sinkronizirane na hrvatski, kako bi bar od starijeg imao sat vremena mira.
Zbog toga, tata se ne smije razboliti. Nikad. I kad se razboli, ako je to i moguće, ne smije to pokazivati. Jer njih dvojica nanjuše te bakterije i viruse, pa skaču po tati još više, kao da svojim malim mekim guzicama istjerivaju sve bolesti drevnim šamanski ritualima. Samo još nedostaje da parket nalože i žrtvuju kokoš na sred stana. Mali nemilosrdni gadovi njuhom razvijenijim od morskog psa koji nanjuši krv sa 50 kilometara, ne prepuštaju ništa slučaju i za par minuta si oznojen, a tvoja tjelesna temperatura ubija sva strana tijela koja pokušavaju naštetiti tvom organizmu. Naravno, izdržat ćeš stoički i tu prokletu temperaturu od 37.4 stupnjeva, koja bi kamen smrvila a gdje neće neutreniranu, izmorenu i zlosretnu tupinu kao što sam i sam. Kad sam bio sa suprugom na porodu, shvatio sam u biti da je taj porod ništa, naspram situacije kad ja dobijem temperaturu. Da meni daju ono što mjeri jačinu trudova, vjerovatno bi pregorio, jer se u Danteovom devetom krugu pakla nesretnike isključivo muči povećanom tjelesnom temperaturom.
Rekao mi je stariji jednom: ''Ali kako ti možeš biti bolestan, ti si tata!''. Je sine, tate se ne razbolijevaju. Tate idu na jedan posao, pa na drugi, pa dođu kući u pauzama ili na kraju dana, ako vas uspijem zateći budne, još skupiti ono malo snage da proskačemo tridesetak krugova oko stola i potučemo se raznim japanskim i kineskim borilačkim vještinama kao u starim kung fu filmovima. Tate moraju stalno derati luka, maslinovog ulja, đumbira, limuna, kiselog kupusa i ostalih C vitaminskih preparata, žrtvujući svoj seksualni i društveni život radi oblaka smrada koji obično prati takve namirnice, samo kako bi ostao zdrav. Smrdi ti duša od luka, ali neće na tebe nikakva bolest. Ponekad neće ni djeca.
Najgori dio bude onaj, kad je već dobrano pregaženo vrijeme za spavanje, onda ja ponekad manjeg uzmem da ga uspavam. Ako on nije u svojoj maloj lijepoj glavici sam odlučio da zaspe, nema tog zeke i potočića, hush little baby, mede brunde, tata kupi mi auto ni svih ostalih sevdalinki koje će natjerati sjajne okice da se zatvore. Gurat će prste u usta, u oči, kopat će sebi i meni nos i trzati se, samo da bi probudio one uspavane receptore na mozgu, očito nevjerovatnog kapaciteta, jer mora prvo provrtiti cijeli dan u glavi prije spavanja. Kad već jednom sklopi oči, onda počinje najdelikatnija faza. Ni kašalj, ni krivi pokret, i apsolutno nikakvo spuštanje na krevet ne dolazi u obzir, dok se još dva ciklusa pjesama ne ispjevaju. Dovoljno puta me mali vražićak nasanjkao da bi ga naivno spustio na krevet kako bi mogao pobjeći u dnevni boravak. Odvali on još komad leđa dok ne utvrdi.
Stariji obično ima neki zahtjev prije spavanja – igrica ili crtani. On je relativno dobar, ali ima uvijek hladne noge. Je, tata mora uvijek imati tople noge da ugrije njegove. Puno je pravila za jednog tatu. Zadnje bi bilo: -''Tata, moja prijateljica Tina iz vrtića kaže da moraš skinuti čarape jer ćeš dobiti gljivice. A kakve su to gljivice?''
Ajde mali, šuti i spavaj.

petak, 27. prosinca 2019.

Božićni supertata!

Gdje ćeš veće radosti od božićne, rekli bi naši ljudi. Djeca u iščekivanju igračaka koje bradati debeljuškasti starčić sa dotrajalim saonicama i olinjalim sobovima vozi djeci čiji roditelji imaju amexe, dinerse i visa kartice, jede se sve ono što se lijepi baš na trbuh i bokove i žali odmah idući mjesec, a teretane su pune bliceva mobitela od pustih selfiea, ma da ti se srce pokida.
Naravno, obiteljski je običaj kićenje bora, taj nebitni i nekorisni običaj bez kojeg bi Božić bio nepotpun. Meni osobno, nema bolje stvari nego platiti koju stotinu kuna za komad drveta, onda još koju stotinu za odgovarajuće postolje, jer smo ono lanjsko izgubili, bacili ili jednostavno ne odgovara, pa neke nove super kul kuglice i nove svijećice koje moderno sjaje. One što je pokojni did dotra iz Iraka za Univerzijadu osamdeset sedme odjednom su demode i ''treba ih čuvati'' da se ne potrgaju.
Djeci je to nezaboravan užitak, doslovno se osjećaju super važni dok pomažu gospođi objesiti komade plastike na polumrtvo stablo. Poseban užitak je staviti zvijezdu na vrh, jer to simbolizira uspješan završetak jednog međunarodnog obiteljskog običaja, kao da ti običaji nisu demode kao i one svijećice iz Iraka.
Ali, bez ali ne ide, prava agonija ne nastaje kupujući sve te navedene sastojke Božića, čak ni transport iskrivljenog vrata i trubljenja ostalih vozila dok pokušavaš se prestrojiti bez dva retrovizora i sa deset borovih iglica u desnoj rožnici. Niti kresanje dna stabalca super oštrim nožem iz IKEA, koji se za tu prigodu - prigodno istupi.
NAJBOLJI dio je, kad su sve te kuglice, pahuljice, visuljci, krasuljci, djeda Mrazovi (boli me briga, nikad neće biti Božićnjak), lizalice, lutkice, orašari, srca, moje stare čarape, kreditne kartice i ostali bakrači namontirani na to jadno stablo. Objesi se jadno, kao da na vješanje ide. I gore mu je od toga. To je kad znaš da te čeka smrtna kazna, ali žele te dobro satrati prije nego izdahneš. E onda nastupa ON.
Taj ON je ovaj manji, Marko. ON tom napola mrtvom stablu ne da mira minute. Ja lagano cuclam tablete za grlo derući se, dva puta me ukliještilo spriječavajući ga da ne priteže ukrase s njega. Tri puta ga je skoro poklopilo. Nisam brojao, ali majstor je u par dana skinuo oko pedesetak raznih ukrasa s njega. Švedski stol ukrasa. I ne posustaje. Onda je otkrio svijećice, to jest kabel. Taj kabel bi najradije odvukao do mjeseca i nazad, da nije smotani bebač kao što i je. Baš ga provocira. Stavite se u njegovu poziciju, vi stojite i neki prgavi kabel vam se ruga i smije, i vi da ništa ne poduzmete?
Deset dana je trajalo to natezanje. Bor se nakrivio toliko puta i u toliko smjerova, da opet stoji uspravno. Skoro. Sad izgleda kao da je stajao na onoj orkanskoj buri što puše u trećem mjesecu. Trči, trči pa ukras. Uredio ga je moj mali stilist od godinu i pol. Super je kad vam dijete pokazuje smisao za nešto tako u ranoj dobi.
Da ne govorim što se naglođao šljokica i pozlate s kuglica. Kakica mu se sjaji kao lice Maje Šuput u onoj emisiji gdje plješće i glumi orgazme kad vidi nekog zanimljivog.
Kod Božića mi je jedino drago, što kratko traje. Usisivač je već tri puta ispražnjen radi tih prokletih borovih iglica. Ima ih svukuda. Jedino čekam još juhu od borovih iglica, pa da i ja osjetim tu
radost Božića. Trenutno mi je Božić kao ona stara dunja što se ostavljala u ormaru da miriše. Onaj slatko gadljivi miris polutrulog voća. Možda da mu pustim da obori bor...

utorak, 3. prosinca 2019.

Supertata se vratio

Odavno nisam pisao. E neda mi se, e nemam o čemu, e nemam vrimena, e laptop mi baš sad nije tu. Evo ovo pišem na mobitelu, pod bilješkama. Ko bi zna da u ovim čudima tehnologije postoji aplikacija Bilješke u koju stane hrpa teksta. Moja pokojna baba je uvik rezala one kartonske kutije od tableta i pisala s unutarnje strane. Šta misliš da joj je bilo dat jedan smartphone i aplikaciju bilješke? To bi napunilo memoriju mobitela zapisivajući brojeve telefona, kad je koja emisija na tvu, popise za kupovinu i koliko je ubačeno para u njenu kasicu prasicu na globus, a koje bi kroz tvrdu plastiku i zaključani otvor na dnu, isparile u koperfildskom stilu. Živimo u Hrvatskoj, zar ne?

S malim dječakom, našim Markišom vratila su se sva ona krasna razdoblja nespavanja, trčanja u krug oko stola, pranja nakon proljeva, uvaljivanja prstiju u govno kod brisanja, sasranih majci od ručaka ili bilo kojeg drugog obroka i svih ostalih radosti koje donosi jedan hiperaktivan bebač. Svi proljevi ovog svita ne mogu zamijeniti jedan smiješak, jedan bljesak bijelih zubića koje poput malih, tek izleglih golubića izvire iz malih usta, punih dječjeg guguta i skrike.

To iziskuje napore kako mene, toliko žene još više. Kažu da tokom prve godine roditelji izgube prosječno dva sata po noći, a do druge godino prosječno jedan sat po noći. To vam je jedna bezočna i besramna laž. I kad spavate, vrtit ćete se nemirni da nebi slučajno otkrili ili legli preko diteta. Čim on pređe granicu od par decibela nego što je uobičajeno, počnu vam rasti dlake i kandže, vaše očnjake mijenjaju prave kljove i počnete tuliti tako tužno, da cvijeće ujutro postane crno bijelo, a suđe se opere samo od sebe od puste muke.

Čudno je kako su neke stvari određene i normalne da budu u paru ili čak više od toga. Tako, ja imam dva sina, dva kredita, dva posla. Ali naravno, živote budi mi drug, nemam dva stana, dva apartmana, dvi žene. To ne, to nebi bilo pošteno, jer je mene mater rodila da orem (a orati ne znam) i da se provlačim kroz život najbolje što znam i umijem. Evo preživio 33, moram još 24 dok kredit ne isplatimo.

Naučiš uz to dijete svašta što ti može koristit u ovom, drugom životu. Naučiš da povraćanje nije toliko strašno ako povratiš odmah nakon jela, naučiš lagati da postoji i Djed Mraz, i Uskršnji zeko, i ona Zubić vila, a posli moraš objasnit da to sve donese onaj vitez sa naličja Americsn Express kartice (s kojim se rastajem grcajući u suzama) i da nemamo dimnjaka kroz koji bi prošao Djed Mraz pa mora ulazit kroz otvor od nape.

Stoji još ona da se djecu uči svemu i svačemu do druge godine, a onda im se sve te stvari brane. Evo sisa dite moje, ajde papi mlika. Sa tri godine kad dite hoće sisu, dobije šamar. Ajde pričaj mali, reci mama, tata, pdv, dionice a posli šuti, ne melji... Dvostruka mjerila.

Ali moj život kao tata se rekupera u stopostotnom izdanju. Presvlačenja, šetanja, hvatanja po cesti, gnjavaže kad dođem s posla. Sve se mora izdržat.

Ponekad ti dođe od super tate da budeš super neženja... Ali kad ti jedan od njih izjavi da želi biti isti tata kad naraste, vridi milijun.
Da. Super tata.

četvrtak, 13. prosinca 2018.

Ja to više ništa ne kužim...

Nedavno se javnost upoznala kako je čiča profesor premlatio dvojicu sitnih dječačića na mrtvo ime za vrijeme nastave. Mediji su to opisali kao krvoločnog dedu, dvojnika Drakule Brama Stokera, pomalo izgledom na mitsko biće ''chetnik'', koji pomahnitalo mlati male anđelčiće. Sve su im pera od krila i strune sa harfe poispadale koliko ih je manijak vijao po učionici. Nameće se zaključak kako prosvjetni radnici nisu baš transparentni pri polaganju psihotestova, jer tko bi se nadao kad povjeriš dijete nekom prosvjetaru, da će ti ga vratit svog izmučenog, isprebijanog i krvavog nosa, a ti si uvjeren da je tvoje dijete još jučer pomagalo bakicama preko semafora, spasilo nekoliko štenaca od zime i čita priče u ustanovi za nezbrinutu djecu.
Nabijem vas na onu stvar, vi ogavni i odurni prosvjetni radnici!! Ne možete vi zato što vas netko koji put pogodi kredom ili papirom glumiti Conana barbarina. Sramite se drugovi prosvjetari, jer ste prije imali neke ovlasti, e sad ih nemate. Nije više mračno doba socijalizma kad je učitelj ili profesor nešto i značio u školi. Pa vama se u šali kaže da će vas se sačekati u mraku i odma pišete neke heštegove #ijasamfranjojozoivo. Koji je to način? Šta bi ja trebao reći? Još jučer mi se mobitel neće da puni, a ima dva mjeseca da sam ga kupio. Ne znate vi profe, što su pravi problemi. Koga zaboli dupe što vi ispravljate kući kontrolne? Jel vas briga što ja doma kad dođem pojedem ditetu sve čokolade? Jel vas briga šta moja žena nikad ne stavi novu rolu wc papira nego ja moram onako sasran širit dupe i skakutat do papira? Zaboli vas za mene ko i mene za vas. Sramite se! Nevinu djecu udarate.
NE-ĆE-TE. Šalim se, klepio bi ih i ja. Ali opet jebiga, popiješ pivu u kabinetu i iskuliraš.

U šta se pretvorio ovaj svijet?

Onda za par dana odgovor učenice prvog razreda gimnazije. Ajme. Tako mlada a već apsolvent filozofskog fakulteta.
Jedan citat:
''Recite mi, koliko vas se smilovalo učeniku koji ima socijalnu anksioznost i teško mu je pričati pred cijelim razredom jer se ne osjeća ugodno tako? Malen broj, vjerujem. Većina vas će prozvati baš tog učenika jer "se nikad ne javlja"; "ništa mu nije jasno"; "ne ulaže trud i volju" koju bi trebao posjedovati. Recite mi, kako možemo biti oslobođeni satova tjelesne i zdravstvene kulture ako imamo slomljenu nogu, a učenik koji ima strah od pričanja pred cijelim razredom mora svakodnevno izlagati pred masom ljudi? TO ne vidite. Mentalna bolest, socijalna anksioznost, uvjerava ljude na podsvjesnoj razini da nisu dovoljno dobri i da sve što kažu, nije točno. Recite mi, koliko puta ste to uočili kod nekoga?''

 Alooooo. Kakve anksioznosti, kakvi strah od pričanja? Pa djeco moja školujete se za sebe. Nećete za mene ići u školu. Pa ne uči se u toj jebenoj školi samo da bi dobili posrani ajfon na kraju polugodišta, ili da vam se svaki misec kupuje markirana roba, skupe patike i kožne čizmice. Ko da doma trčite jebem li vas nesposobne, nego se zabijete na mobitel. Ako negdi i izađete to je do obližnjeg kafića ili do nekog šoping centra pa se slikate na pisoarima i u liftovima. Dica su mala, kržljava, nemaju imuniteta ni volje za životom. Uče radi ocjene. Doduše, poprilično profesora je to vidilo pa i oni ih nauče radi ocjene. Bolje nego dolazit liti na popravni. Iako sam bio odličan učenik u osnovnoj školi, u srednjoj sam redovito dane za kupanje pretvarao u dane na repeticijama, jer jebiga, nije me zanimalo i to je to. Baš je super dok se ekipa sprema za na more a ti petljaš neke injekcije, bijekcije surjekcije kurce palce. Evo dan danas nisam nikad upotrijebio neki polinom, sinus i sve te fensi matematičke izraze. I opet sam živ. Devedeset prve su momčići od 17 godina se vatali puške i trčali po vrletima (nisam ja onaj di si bijo 91 nego navodim, nemojte me krivo gledat/čitat) a danas njih bole riječi jer oni imaju osjećaje. Osjećaje! Pa di su bili naši osjećaji dok smo čučali u skloništima i pisali domaći, dok smo išli i po snijegu i po kiši par kilometara do škole jer mater i otac nisu vozili niti imali auto (a bome i ovi drugi se nisu baš vozikali)? Di su ti osjećaji kad ti uđe ona učiteljica iz zemljopisa ko Margaret Thatcher u razred pa zaboraviš i ono šta si zna i šta nisi zna? Di su osjećaji kad iz mehanike otrese od 30 učenika njih 27? Nitko nije tuka profesora, nitko mu nije psova, nitko mu nije prijetio. Jebali vas oni koji su vas odgajali. Ili nisu odgajali. Lakše je uturit ditetu tablet ili mobitel u ruku pa nek se sam odgaja preko youtubea. Do it yourself - kako napraviti pičkicu u ranim tinejdžerskim godinama.

Onda kažu ne triba vojska. Ma vojska triba svakome. Ne da trči po ratištima i gine za budale u odijelima, nego da se diže ujutro u šest, pere se i namišta krevet na crtu. Da ti izbaci stvari iz ormara jer nije složen kako ti je zapovjednik reka ili jednostavno mu se diga kurac. Da vidiš kako je to kad tobom upravlja netko duplo gluplji od tebe, jer tako i je uglavnom u životu. Uvik su me jebavali pametniji koji su bili bar duplo gluplji. A ona ima socijalni poremećaj.

Sada je zima, pa evo svima sa tim nekim socijalnim poremećajima dajem besplatne tretmane koji sto posto pale. Kod mog punca Bike triba iscipat deset metara drva. Garantiram da se nećete osjećati socijalno neprilagođenima nakon prvog metra.
Jebem vas metiljave.
Ljut sam. Adio.