Mnogo generacija je odraslo maštajući o onoj reklami za Pipi na kojoj Ana Sasso u mokroj majci pokazuje blagodati našeg mora. Da je nekim slučajem se zaposlila u maloprodaji Dalmacijavina, sigurno taj domaći proizvođač raznoraznih pijača nebi se našao pred knock outom.
Kao produkt jednog humanog pokreta, trenda nastalog iz rata, i to poduzeće je pred nogama privatnim grabežljivcima koji bi ga uzeli pod uvjetom da se preda džabe, sa otpisanim dugovima i nekih tridesetak milijuna eura na računu. Privatizacija... Zajebana stvar. Mislim da nema onog tko nije jednom probao žutu bočicu sa onom plavojkicom šta srče na slamku ili onu crvenu, od koje ti se liti lipe usta od sladora. Pritom reći nešto protiv tih pića, smrtni grijeh. Čak i lokalni alkosi, koji su jetru liječili produktima tog poznatog brenda, još pod dojmom prodavaju zalihe PET i ALU ambalaže kako bi se domogli onih slatkastih alkoholnih napitaka, bilo da se radi o kakvom vinu, ili pak nekoj jačoj žestici. Sve samo da se prebrodi i taj Titanic koji polako tone.
Pa i ti radnici, kojih je negdi cirka 290, sami održavaju tu proizvodnju. Sigurno su par plaća u zaostatku, al ko je danas vidija i radit i primat plaću. Kad je i dobiješ, isto ko menstruacija. Traje par dana, a onda se možeš jebat. Jedna teta šta je radila u maloprodaji na moj upit šta je sa plaćama mi je rekla: ''A plaća je ono, mala. Al u usporedbi sa nulom, i velika je.'' A mi slavimo nekog spasitelja koji će kupiti tvrtku i od nje praviti vjerojatno djelove za NASA-ine letjelice. U najmanju ruku. Al mudar je taj, da mu ime ne spomenem (ne zato što se nešto bojim, nego mi mrzak), sad se nešto premišlja. Čeka izbore stoposto. Zna se čiji je produkt ta privatizacija...
Dok nisam došao malo sebi, ono iza vrtića, pa prošao taj rat, nisam ni znao šta je recesija i privatizacija. Za mene su to bili samo engleske riječi. Tada i nisam baš super pričao engleski (jesam za svoje godine), ali sam ga opet bolje pričao od nekih koji na sastanak sa stranim državnicima idu sa bubom u uhu, ili vode nekog sa malo većim iq da prikriju svoje nedostatke. Da sam tada znao šta je recesija, rekao bi isto što i danas. Pa mi smo uvijek bili u recesiji, samo nismo znali kako se to zove na engleski. Onako, seljački i laički, prijevod bi bio sirotinja, jad i bijeda. A druga riječ, privatizacija, to sam skužio u drugom razredu osnovne škole, kad iz mape za likovni su nestali moji crteži, a našao sam ih kod jedne mlade dame koja ih je potpisala svojim inicijalima. Privatizirano. Čak ni kunu nisam dobio.
Danas, na ovu lipu tihu subotu, sam pokušavao smisliti, što li će se privatizirati nakon izbora. Palo mi je na pamet Croatia Osiguranje, Hrvatske Autoceste pa Hrvatska Poštanska Banka... Hrvatska Elektroprivreda mi već odavno smrdi sa nekim vanjskim utjecajem. Hrvatske Vode smo ionako dali u bescjenje prvome narodnooslobodilačkom heroju koji se sjetio da na izvor meti tvornicu i puni plastične bočice nekloriranom netretiranom vodom. Pitam se samo, kako se nitko od genija iz vlade nije toga sjetio. Za šta im služe one diplome, koje naturaju ispred imena čak i na poštanskim sandučićima. Ono, u slučaju da ti poštar nešto nosi u kuverti, da nebi slučajno otvarao jel. Pogotovo ako je kuverta plava... Škverove smo (pro)dali, Hrvatske Željeznice nitko i ne želi (osim skupljača sekundarnih sirovina)... Kako se redom gase tvornice, a otvaraju šoping centri, Hrvatska sve više i više počinje ličiti na jedan veliki supermarket. U stilu, molim vas dvije tvornice i jednu banku, al nemojte da su one skupe, do dvadeset dvi tri kune. Još oni to zapakiraju u ukrasni papir domoljublja i/ili poštenja. Isto je na kraju, bitno da novci sjednu.
Nisam sad toliko star pa da znam podatke o svim uspješnim pretvorbama, ali zasigurno je tužno prohodati Salonitom, Jugo/Ina/AdriaVinilom ili kakvim velikim posrnulim gigantom. Gdjegod te koja ptica posere, ljuta što si je probudio. Možda sretneš kakvog duha prošlosti, pa ti ko neki stari dida počne guslit eeee kako je bilo nekad. Je bilo je nekad tako, sad je bolje. Kužiš, imamo sad mjesta za novi šoping centar na mistu tvornice. I tada oživi i neki građevinski propali magnat, kojemu paše vlada ili režim u vrijeme početka, pa se počne nešto i dešavati. Bude živo, dok ne nestane šuške. Onda izmilu imovinskopravni odnosi, urbanistički planovi, GUP, SOA i ostalih stopički materinih da bi narod imao o čemu čitati u tiskovinama i gledati po medijima. A u biti, nema se love.
Teško je zamisliti život danas bez dozvoljenog minusa. Neki hrabriji imaju čak i one Americane, Dinerse i te ostale plastikice. Konop oko vrata. To ti je isto ko da gluvome mp3 player kupiš. A krediti postaju stvar fantazije. Službenici u banci samo što ne crknu od smijeha kad dođeš, isto ko da si ti tu radi njih, a ne oni radi tebe. Jebiga, oni imaju kredite sa povlaštenom kamatom, a ti nemaš ni ugovor na neodređeno. A kako izgleda ovaj zakon o radu, dosta govana tribaš pojist da bi ga i dobija. Nije da ti je to neka garancija, al mozak ti onda otpušta veću količinu serotonina. Ako kojim slučajem i dobiješ kredit, pa ga nebudeš mogao vraćati, koga onda zoveš??? Ne, nije Ghostbusterse. Zoveš SuperVilibora i njegovu veselu družinu da pjevaju u lancima ko crnci dok su veslali preko atlantika. Super su mi te neke instant opcije, koje nude svoja politička rješenja kao one reklame na televiziji: ''Kupite jedan, dobijete dva, a ako nazovete odmah treći u pola cijene. Zagarantiran uspjeh...''
Eto subota je danas, pa nećemo duljiti. Samo izađite na izbore sutra, nemojte da vam bude lijeno. Dobili vaši favoriti ili izgubili, imat ćete neki osjećaj da ste i vi prdnuli u tu jamu. Iako ona već dobro smrdi, i vaš mali prdac će pomoći u očuvanju.
Vidimo se u novoj Hrvatskoj!
