Lov je sport. Lov je razonoda. Ali u ljudskoj povijesti, lov se nametao kao sredstvo preživljavanja i opstanka ljudske vrste. Priglupi homo sapiens nije znao krotiti životinje, gojiti ih i koristiti za prehranu. Štap u ruke, bobice u torbu, zadnji pogled prema majmunolikoj ženi i malim majmunčićima, te onaj bolni pozdrav ''Uga maga'' na rastanku. Velike su bile šanse da će ga kakvi tiranosaur ili brontosaur sažvakati ko cigo pitu. Al zato kada uhvati nešto onda uhvati. Jede cijela obitelj sve dok ne ostane samo lijepi bijeložuti kostur od beštije. Pa onda to sve lijepo poseru dva metra od mjesta gdje spavaju. Nisu ti praljudi baš nešto marili za higijenu. Valjda u njihovo vrijeme nije bilo Violeta troslojnog papira sa mirisom breskve.
U današnje vrijeme ljudi imaju farme. Naučili su izvlačiti dobre stvari iz životinja. Jaja, mlijeko, vunu, čvarke... Doduše kod ovog posljednjeg potrebno je prethodno usmrtiti životinju, osim ako niste stvarno neki bolesni gad. Bonbon od svinje, navodno tako kažu za čvarke. Volim ja sve te proizvode, više nego biljne. Pa nisam zec, da jedem zelenjavu po cijeli dan... Mislim, nije loše s vrimena na vrime ubacit nešto blitvare u kljun, al bolje bi bilo da je uklopljena u neki veći proizvod. Možda soparnik. Masno? Teško za želudac? Pa mora se od nečega umrit. Ja bi rađe da me nađu udavljenog čvarcima ili soparnikom nego da me pokupi auto na cesti. Mislim da mi je najveći strah u životu da ću umrit od gladi... Doduše nisam na poziciji da uzgajam svoje beštijske proizvode, a bogami ni da lovim. To sve odrade Konzum i Tommy za mene. Ja samo čekam sa svojom Visa Electron ispred vitrine. Ponekad se pitam, ko ubija te životinje čiji dijelovi bezbrižno leže u onim malim plastičnim posudicama omotani prozirnom folijom. Sigurno neki ljudi čiji su preci bili lovci. Lovcem se ne postaje, lovcem se rađa. Stoga bi van tija ispričat priču o jednom mom prijatelju lovcu. Radi osiguranja protiv tužbe (za koju me zabole) reći ćemo da se zove Murko.
Murko je bio jedan od ''onih'' lovaca. Kod kuće je imao pravi arsenal oružja. Takvog stila se nebi ni posramio glavni rekviziter u Kapelskim kresovima. Tri ormara pušaka su sakrivale razne vrste tih vatrenih štapova. Od bokerica, kremenjača do onakvih ko šta ih je John Wayne koristio za svojih najboljih westerna. One koje ubiju čovika (ili beštiju) bez ulazne rane. Imao je naš Murko i čak dva sanduka metaka (ne računajući onaj šta je bija na tavanu, taj je u slučaju nevolje). Ubojite patrone su imala razna punjenja, baš kao i tegle punjene zimnicom koja se nije pojela još od preklani, a lijepo je poslužila za pravu jesensku streljanu gore daleko u Lici. Pucao je Murko ko da je 91'. Njemu u glavi i je bila 91'. Kako se neće sjećati godine u kojoj je bio skoro smrtno ranjen od milicajskog auta koje je protutnjilo jednog kišnog dana kraj njegove kuće, te u toj brzini mu prešlo preko noge. Naravno, Murkov susjed iz ulice, inače jedan poznati liječnik je napisao da mu je onaj mali tenkić M-84 prešao preko svih pet prstiju. Na obe noge. Nije se Murko zabrinjavao za račun od struje, vode ili komunalija. Lokalni općinski šerif ga je prijavio ko socijalni slučaj prije nego je Murku odobrena crkavica od penzije (i to vojne u iznosu od osam tisuća dvjestopedesetšest kuna i dvadesettri lipe), pa je RH uredno plaćala te račune i prije nego su stizali na adresu Put veprovine 69, Lički Osik.
Nemojte misliti da je Murko radi toga lagodno živio. Imao je on puno posla oko i u kući, tako da mu nikad nije bilo dosadno. Trebalo je pustiti vodu u wcu, kontrolirati čistačicu da nebi zdrpila one kovanice iz pepeljare na stolu, trebalo je uhvatiti patronažnu sestru za guzicu kad bi mu došla izmasirati one njegove ranjene noge, i svaki put bi ga u čudu pogledala kako mu je jedna noga čudesno ozdravila a druga ostala nekako kriva i ćopava. Murko bi na to samo odmahnuo glavom i rekao: ''Pa desna je zdrava, jer je desno zdravo. Za lijevu me boli briga, nikad lijevo i ne idem.'' Drva bi mu nacijepali oni kršni momci iz sela, a zauzvrat bi Murko njima pričao svoje strašne priče iz rata, kako ga je četnik sa očnjacima od šest centimetara napao da mu pije krv, kako je on sa nožem jurišao na tenk i uspio mu odvidati osigurač sa gusjenice te je ovaj ostao kao ukopan i mnoge druge. Oni su ga uzbudljivo slušali, i uvijek se vraćali po još, a tada bi svaki od njih usikao bar pola metra drva. Već do početka one ciče zime Murko bi imao crika šesnaest kubika prvoklasnih ispilanih, iscjepanih i složenih drva spremnih da na prvoj crti dočekaju ličke ledove i senjsku buru.
Težak je bio taj Murkov život. Jedino pravo veselje i zadovoljstvo bi mu predstavljao lov. Kada bi se on, kao junak čovječanstva, samo barutom i snagom volje suprostavio krvoločnim hohštaplerima majke prirode. Volio je Murko lov više nego onog liječnika što mu je sredio penziju. Volio ga je više nego sebe. Samo, nije baš bio dobar u lovu. Mislim, u pravom lovu. U biti, nikad i nije doživio pravi lov. Uvijek bi se nekako prije lova uspio toliko napiti, da i ako bi se dočepao ćuke, tamo bi zaspao ko top. Nemalo puta se probudio sav ukočen i popišan, nakon više od dvadeset sati nesvjestice i rupa u pamćenju. Istina je u biti, da je Murko jedino životinje vidio na kalendaru lovačke udruge Mali Rep iz Gospića kojeg su mu slali kao dugogodišnjem počasnom članu svake godine, i na televiziji vikendom ujutro kad budu one dokumentarne emisije o životinjama. Ali nikad nije taj lov propuštao, ako se može nazvati lovom. Nisu ljudi mogli odgonetnuti, jel ide Murko u lov da nešto ubije, ili da sebe ubije od alkohola. To je samo Murko znao. Jednog dana, dok je taman pripovjedao svojim momcima kako ga je naciljao J-22 Orao, onaj skroz zajebani avion Ratnog zrakoplovstva Srbije, a on preko Bosanskog Grahova trči ni manje ni više nego šezdesetsedam kilometara na sat i izbjegava one puste metke i rakete koje sere ona čelična srpska ptica smrti poviše njega. Tada, jedan novi momak, onako gromada od dva metra i trinest centimetara, pleća ko ekran u multipleks kinu, a ručerdi kao dvije lopate i to one za snijeg, ga upita: ''A Murko, što ti nisi nikad ništa ubio u lovu?'' Murko se prenu iz transa u koji inače upada kada priča ''svoje'' ratne dogodovštine (tako bi uvjerljivije ispričao svoju priču) i odgovori mu onako drsko: ''A kako ti znaš da ja nikad nisam ubio ništa? Ja sam se toliko životinja naubijao u životu, da mi je postalo žao ih više ubijati.'' - misleći pritom vjerojatno na one jadne mrave što ih je poubijao dok su mu jašili po kolaču što mu je donijela patronažna prošli utorak. Momak mu odgovori: ''Pa priča se po selu, da nikad niste dočekali ćuku trijezni, a i kad dođete da zaspete tako tvrdo, da bi vas medvjed mogao silovat i oženit, a da vi to nebi ni primjetili.'' I tako se naljuti Murko i obeća da će idući tjedan u lovu donijeti upucanu živuljku.
Došao je dan lova, i naš junak se opremio kao najbolji američki komandos kad ide u onu najtajniju operaciju negdje u amazonskoj prašumi. Na ranac je smontirao pet grana te je izgledao kao pravi pravcati hodajući grm. Odluči se za malo akcije, te krene u šumu. Nije mu se dalo čekati na ćuki. Korak po korak, osluškivajući se oko sebe, primjeti neke tragove ispred sebe. I prije nego se snašao, ispred njega se nađe jedno malo divlje prase od cirka dvista pedeset kila žive vage. Oči u oči sa paklenom životinjom, Murko je osjetio kako mu se nešto mokro cijedi kroz nogavicu. Kad odjednom PRAS. Puče puška a metak proleti Murku poviše desnog ramena i zabi se u obližnje stablo. Krme uteče, a Murko za njim. Upucat će me, govoreći sebi i udarajući se nogama u prkno da brže trči, Murko začuje glasove lovaca. ''Javim li se, upucat će me, nisam smio ići u šumu ovakav.'' PRAS. Metak fijuknu kraj Murkove potkoljenice i nastavi svoj ubilački manevar, da bi se zaustavio u starom panju nedaleko od našeg junaka. ''E moj Murko, živio si ko pas, umrit ćeš ko pas.'' - govorio je sam sebi, dok su lovački psi lajali na nekih stopedeset do dvista metara. I tada, prosvijetljenje. Brže bolje skide on nekako one teške lovačke gaće, već dobrano natopljene mokraćom od susreta sa dlakavom nemani, i počne djelovati. Za tridesetak sekundi, potpomognuto strahom stvorila se tu hrpa koje se nebi posramio nijedan od onih ličkih gorostasa, a kamoli naš Murko, invalid domovinskog rata i socijalni slučaj koji jedva skrpa za hranu. Tada se nekako izvije i upuže u jedno šuplje deblo koje je vrijeme oborilo već davnih dana. Prošlo je dobrih deset minuta dok su lovci i njihovi psi došli na lokaciju one smrdljive piramide koju je ostavio Murko. Načuo je njihov razgovor: ''Ovo je medvid. Bolje se ne dirat, možemo najebat i mi i psi.'' Već je Murku laknulo i htjede izaći iz svog zaklona, da nije bilo one proklete taštine. ''Rugat će mi se majku im njihovu.''- reče u sebi, i nastavi ležati u svom zaklonu sve dok nije noć prekrila šumu. Tada se uputi Murko svojoj kući. Pri dolasku, skide onu odjeću sa sebe i ubaci je u kamin, te se zareče dok je živ da neće više u lov. Sutradan, na sijelu kod njega, pogledom pronađe onu momčinu što je onomad imao raspravu s njim i reče mu: ''Ja protiv sebe ne mogu. Gledao sam vepra od četristo kila u oči i nisam imao srca da ga ubijem. Evo tebi broj od Jure. Kad ga nazoveš, reci da te Murko posla i naruči šta god oš jist u njega. Volja te divljač volja te šta drugo. Pusti mene na miru s lovom.'' Momak ga odmjeri u čudu i prozbori: ''Moran ti reć, da si iste visine ko onaj medvid šta smo ja i ćaća pucali na njega tamo u šumi. A di si ti bio u lovu? Da nisi hodio po šumi?'' Da se nebi uhvatio u zamku svoje laži, Murko mu odgovori: ''Istina, bio sam u šumi. I kad sam tom vepru poklonio život, ispred mene se stvori mrki medo. Samo sam ga ošinuo pogledom, i medo ti se usra. Ispod onog visokog stabla, tamo di je ono srušeno šuplje deblo.'' Momak ga pogleda sa odobravanjem i reče: ''E sad ti virujem Murko, da si čovik i da govoriš istinu! Svaka čast!''
I tako je naš Murko posta najbolji lovac u Ličkom kraju bez ispaljenog metka (osim onog na guzicu).
