Jednom davno, u zemlji naseljenoj tek u sedmom stoljeću (prije su bile samo elementarne čestice), živjeo je prvi čovjek, kojeg danas nazivamo homo politikus. Nije to bilo izrazito inteligentno biće, iako je svojim stavom odisao kao čisti intelektualac. Čak je bio i odbojan, štono zbog svoje naprasitosti i bahatosti, što zbog neuglednog držanja i izgleda. Ličio je, a i ponašao se, kao jedan poluretardirani današnji majmun. I to ne čimpanza, ona je inteligentna. Nego ono pravo majmunče, koje piša sebi u usta i jede uši sa leđa drugog majmuna, a jedina mu je briga kako proždrijeti što više banana.
I kako je vrijeme odmicalo, razvijalo se to biće, grubo vanjštinom i izgledom, a zapravo vrlo ranjive prirode. Prvi počeci modernog homo politikusa, današnjih političara, na našim prostorima se javljaju tamo devedesprve, kad je našu zemlju zadesila velika ratna stihija. Dok su niže vrste, homo domobranus i homo građanus ginuli da bi homo politikus mogao isprobavati najnovija odijela i voziti najmodernija auta, događala se zapravo jedna vrlo neuobičajena pojava, nešto kao aurora borealis. To su bili nastanci prve hrvatske privatizacije. Za šaku kovanih novaca su se homo politikusu dijelila poduzeća od nekoliko tisuća zaposlenih. Izvukli su se tada milijuni tih istih kovanica, a homo građanus je ostao gole guzice. Homo domobranus je svakodnevno patio zbog stanja u državi, smatrao je da i on ima nekih zasluga, koje će nekad morati naplatiti.
I tako dolazimo do početka naše priče.
Jednog lijepog zimskog dana, dana koji je više ličio na kasno proljeće, u jednoj kolibici na adresi Gradna 85/G mrki Mijo je protegao svoje papke izlazeći iz svog dubokog sna. Dug je bio taj san, negdje od devedeset i šeste. Sve pucajući svojim zglobovima i razgibavajući se, pokušavao se sjetiti Mijo. Svega. Očito mu je taj san imao utjecaj na pamćenje. Jer Mijo se probudio u devedeset i šestoj, iako je na starom večernjaku, koji je neki bezobraznik drsko odbacio na njegovu prostranu verandu, pisalo 2015. Skoro 20 godina da je hibernirao. To mora da je neki rekord. Ali Mijo, u svojoj zbunjenosti, nezna da je upravo on postigao i rekord u broju prekršaja pri spavanju (ako takav uopće i postoji). Zapravo, Mijo je bio jedan pravi aktivni mjesečar. Nije se on sjećao kad je onomad ženi invalidu zavario garažna vrata TIG postupkom. Ne, nije. A i da se sjećao, sigurno je imao dobar razlog za to. Mislim, možda je on znao nešto što mi ne znamo. Možda je zapravo bio i gadan prag pri ulazu u garažu, pa je on spriječio ulaz, kako žena sa štakom nebi zapela i ozbiljnije se ozlijedila. Mijo se i ne sjeća kako je jedan bezobrazni vozač autobusa naletio na njegovu šaku pri razgibavanju dok je autobus stajao na stanici. Krajnje bezobraznim postupkom vozač je zapravo naštetio Miji, te mu je sud kao znak pažnje isplatio osamsto kuna.
Ali Mijo je tog jutra doživio jedno ugodno iznenađenje. Ne, nije mu poštar donio novi paket elektroda. U posjetu mu je došao jedan čovjek u nekom super skupom automobilu, sa pratnjom kakvu nema ni ono blindirano vozilo koje vozi zlato u Fort Knox. Taj čovjek nije baš pričao hrvatski. Prije da je neki slovenski pričao, tako malo ga je Mijo razumio. Pa je onda malo pričao kao onaj jezik koji koriste ljudi na filmovima. Kad je čovjek završio, do njega je došlo jedno poznato lice sa zečjim zubima i velikim nosom. Pogađate? Ne, nije Krnjo. Gospodin Karamarko. Taj mu je objasnio ukratko: -''Mijo neslušaj ovog šta priča. Ja ga ionako ništa ne razumijem. Ti ćeš mi bit ministar. Znan ti mater i ćaću dobri su ljudi. Pozdravi ćaću. Idem ja.''
Sve u čudu Mijo je gledao tu čudnu povorku kako se udaljavala od njegove izbice. ''Uh, moram do mirovinskog'' - sjeti se i otrči obući ono odijelo koje je kao i Bregovićev bend koristilo samo za vjenčanja i sprovode. Više za sprovode, nije Mijo baš imao prijatelja. Putem do mirovinskog je sebi ponavljao u bradu:
-''Možeš ti raditi, nisi ti nespoban, možeš ti to...''. I sve uvjeravajući sebe, dođe do šaltera na mirovinskom i zatraži promijenu iz stanja opće nesposobnosti za rad u profesionalnu mirovinu. Nekim čudom teta na šalteru (nakon uvjeravanja da će joj zavariti sva vrata i prozore po kući) to uspije, bez dodatnih papira i famoznog FT1P (fali ti jedan papir) ubaciti u računalo i naš Mijo ozdravi prije nego što je obolio.
Odmah je uslijedilo ustoličenje, te je na svoju proslavu pozvao onog bespoštednog borca protiv sila zla, strah i trepet demona i ostalih utvara, biskupa Vladu Košića, da istjera sve vragove, ukljućujući i Peđu Matića (kojem se navodno negdje zametnuo ratni put, pojela mu ga krava ili štatijaznam) iz svoje zgrade koja je eto smještena poviše nekog šatorskog naselja. Super, imam pazar ispod radnog mjesta, pomisli u sebi Mijo. -''Samo da me ništa ne pitaju, jer ništa ne znam, a i da znam, nebi se sjetio'' ponavljao je mantru u sebi. Taman dok je ponavljao riječi koja će mu trebati u radu (branitelji, izdajnici) padne mu na nogu neki registrator. Upali se žarulja u malom mozgiću, te izusti -''Registar izdajnika''. I nije bila loša ta ideja, promisli on u sebi. Nekoliko dana se savjetovao sa samim sobom, čitajući komentare sa dnevno.hr, i ipak odustane od toga. Nekako utučen, odluči se počastiti jednim skupim odijelom. Kako je ispucao limit na kartici, digne malo sa one oročene štednje (od povlaštenog stambenog kredita) i kupi sebi pravo pravcato domoljubno odijelo marke Varteks. Šala, kupi nekog talijana, Varteksa odavno nema.
Nakon nekoliko dana, probudi ga zraka svjetla, koja je provirivala kroz nove zavjese njegovog stana (sadašnjeg) u Zagrebu. Učini mu se da čuje kako mu mobitel vibrira. Javi se kad mu glas sa druge strane govori: -''Dolazi brzo, sranje je, sve znaju!'' Neznajući o čemu se radi, naruči najbrže vladino auto da ga dovede na mjesto događaja. Kad ono, more novinarskih strvinara se sruči na njega, te on jedva, krhke građe kakvi već jest, izbjegne tu pošast te se nekako probije do govornice i reče: -''Ako ima i nešto loše što sam ja napravio, napravio sam u interesu. Naravno u svom interesu.'' Strmoglavo se sunovratila karijera Mije. Pala je brže nego briselski Zoka sa Patrije. Pala je brže nego je cijena goriva narasla. Neviđenom brzinom. Karijera Mije Crnoje je trajala otprilike kao kompliciranija vazektomija ili cijepanje tri metra drva.
Budući da je Mijo ipak ostavio utiska u stvaranju ove nove NDH, nagrađen je jednim mjestom u raspodijeli (rasprodaji) državne imovine. Sreća samo da nije ni skinio etiketu sa onog talijanskog odijela.
Izraze sućuti šaljite u Ministarstvo branitelja, Savska 66, u obliku plavih kuverti.
