Puno toga se izdogađalo čitatelji. Nemojte se gristi niste vi krivi. Doduše, da ste proširili ovaj blog rodbini, prijateljima i svakome, možda bi zaradio koju kunu od reklama, pa bi onda bilo i više tekstova. Sami ste krivi. Nikakva ste publika. Da vas bude sram.
Al nećete vi meni zamjeriti ništa. Jer ja sam kao i vlada. Vladu ne briga za svoje građane, isto ko šta mene ne briga oćete li vi mene čitati, ili neke režimske poltrone, koji dobivaju mjesečno dvi tri ijade eura da seruckaju po tipkovnici, ispijajući kavu sa tuđim mlikom jer eto nemaju sitnog ili nisu stigli u dućan, al obećavaju da će idući tjedan kupit pet litara mlika pa nek stoji.
Došao sam do jedne čudne faze u životu. To je ona faza, kad si postigao nešto. Unatoč svim problemima, birokratskim, financijskim i međuljudskim, ja i gospođa smo uspili napraviti krupan korak ka boljoj budućnosti sebe, a i svoga djeteta. Ili djece. Ne, neka bude djeteta, sad će velike vrućine, nisan nizašta. Sad sam u biti skužio zašto sam ja tu di jesam. Sjećam se polja, vjetra u kosi, mirisa trave, svraba od borovog prelca. Sve to mi je uzeto. Na silu. Brakom. Kažu da je u Hrvatskoj stopa razvoda oko 33 posto, što znači da svaki treći brak završi razvodom. Isto ko kladionica. Domaćin, gost ili neriješeno. Zato neki ljudi su nesritni u ljubavi, ali sritni u kocki. Ili obrnuto. U obrnutom slučaju, žena mora imat dobre živce i još bolja primanja. Novaca.
Pod pritiskom okoline, nekako mi se pred očima mijenja slika samog sebe. Po godinama, trebao bih sazrijevati. A ja kao, da se svako malo prenem sa osjećajem mliječnih zubiju. Umjesto, da se prestanem rugati i uhvatim se bitnijih stvari u životu (kao što su dionice, politika i te pizde materine), ja još uvijek upirem prstom kad vidim nešto što iole ne odgovara mome ukusu, i popratim prigodnim tekstom i onim osmijehom kojim se smiju na sjednicama Sabora. A prema riječima nekih kolega, ja sam u pravom smislu, papak. I to ne neki papak, nego ona prava papčina, koja ruje po tek posranim govnima, i pridržava kojih stotinjak kila živine. I nije problem što sam ja tako definiran. Ma ni najmanje. Problem je što to meni uopće ne smeta. Meni uopće nije problem biti papak. Dapače, već sam toliko vremena papak, da mi je to postalo skroz super. Osjećam se ko Supermen dok ribam skorenu mast sa teća i pijata. Kružnim pokretima spužvom ili žicom kao da sam DJ na Ultra festivalu na Poljudu. Trudim se biti što bolji, kako nebi bilo popravaka u tom mom radu. Ako treba, više puta dnevno izlazim na megdan sa prljavštinom. Ponekad mi ruke se smežuraju ko koža u starog dide, ali znajući da ću pritom skratiti par minuta rasprave sa šeficom, tu činjenicu brzo zaboravim i zanemarim. Nadalje, uopće mi ne smeta kad me vide da višam robu na sušilu. Još mi i imponira. Cili dan bi sidija na prozoru i viša robu. Ko da višaš pancetu i pršute. Kadikad prođe kakva milf pa baci smiješak kad me vidi kako kao spiderman savladavam silu težu da objesin neku majcu ili gaće. Osjećam se nekako moćno gledajući kroz prozor i radeći nešto korisno, još pogotovo, ako to znači smanjenje razine adrenalina kad ona dođe kući. Roba se slaže po principu korisnosti, Uvik ide od maloga prva, jer on svoju najviše koristi. Promini u tjednu trideset i pet modnih kombinacija. Pravi model. Onda ide moja. Bokserice, donje majce i bičve. Izgleda mi ko da moje bičve imaju veću stopu razvoda neki parovi u Hrvatskoj. A ja se moram osjećati ko gangster spajajući te izgubljene duše, koje se izgube u trideset kvadrata na toliko mjesta, da ih nebi pet onih pasa za traganje i spašavanje pronašlo. Nisan baš za neko pranje podova, uvik napravin olimpijski bazen. Ali, sa pravim vodstvom, ne sumnjam da ću i to (morati) naučiti. Ali sam za usisavanje majstor. Samouki. Ne stavljam ja onu papučicu. Iz razloga šta onda treba više puta proći površinu koju usisavaš, a time si i učinkovitiji. Eto savjet sa muževe papučare. Volin vako uzet kakvu tećicu iz frižidera pa probat ili pomirisat, da utvrdim jestivost i stupanj propadanja. Inače se stvore neke nove vrste plijesni. Do sada ih je bilo svih boja, osim ružičaste mislim. Kad se dogovorimo za kavu negdi vani, to jest kad ona odluči, ja se lipo obučem u tutu i patike, da mogu čuvat maloga dok ona sidi i pije kavu. Nije to meni teško. I da je, nije. Kad se ona lipo odmori i opusti, onda ja mogu doći popiti čašu mineralne ili vode, ovisi o raspoloženju.
I sad ovo zadnje. To je potvrdilo sve ovo napisano do sada. Naime, žena i ja smo odlučili kupiti stan. I eto ispalo je kako je ona digla kredit, a stan glasi na moje ime. Znači, udao sam se. Ali opet, meni to ne smeta. Koliko ima ljudi šta bi se udali za stan od nekih sto tisuća eura. Pa bi istetovirali njeno ime na jajima za te pare. Ja eto samo kadikad trebam bit tu na usluzi. S obzirom da osam sati radim, i plus po pola sata za dolazak odlazak to bude oko devet sati, morao sam odlomiti malo od spavanja, kako bi što učinkovitije provodio te zadaće, koje su se nekim čudom nametnule same od sebe. Možda je to i pravi poredak stvari.
Bio je jedan eksperiment. Stavili su pet majmuna u kavez. Na plafon su objesili bananu i stavili skale. Kad god bi se jedan od majmuna uputio prema banani, ostale bi prolili hladnom vodom. Nakon nekoliko vremena, više nije bilo potrebe za vodom, jer bi ostali majmuni sami od sebe spriječavali onog koji je htio doći do banane. Tada su počeli sa zamjenama. Prvo su zamijenili jednog majmuna sa novim, i kad je ovaj htio doći do banane ovi ostali su ga spriječili, iako on nije znao zašto. Tada su zamijenili drugoga. Kad je drugi htio doći do banane ostali, uključujući i prvog novog majmuna su ga u tome spriječili. Na taj način su zamijenili preostale majmune. I tada se događa paradoks, svi majmuni više ne idu po bananu, niti pokušavaju doći do nje, jer se boje ovih ostalih, iako neznaju zašto. Kad bi mogli pričati sigurno bi rekli: ''Pa tako se to radi kod nas.''
E pa tako se to radi u mojoj kući. Ja sam dovoljno dugo u njoj, da sam postao papak. I ništa drugo ne znam nego biti papak. I ne pitam uopće ni sebe ni nju, zašto sam ja postao papak. Mene više nije briga, a nju ne smijem pitati. Dođavla, ne smijem ni pričati ako ne dobijem odobrenje suptilnim kimanjem glave. Ko u vojsci. Ali ni to meni ne smeta. Čak se razmišljam dal da nabavim majcu na kojoj piše ja sam papak.
Pa eto i neki slučaj, za kolinje lani, mene eto od cile svinje, svih 150ak kila, dopadne nekako da skidam papke. Ima tu nešto. Sjećam se i događaja iz srednje škole. Bilo je rano ujutro, i uzimao sam stvari i robu za školu. Onako ne gledajući, sa hrpe zgrabim donju majcu u kojoj smo morali raditi tjelesni. Ipak smo mi iz tehničke škole mahom zelene beretke pa trebamo očvrsnit. I tako ja navučem kratke crne gaće, i donju majcu, kad ono smijeh se raširi igralištem ko prdac u liftu. Pomnim pregledom primjetim čipku na prsima. Jebiga, materina donja majca. To su bili rani znaci mojeg budućeg papkarstva.
I tako sam danas postao ovo što jesam. Živim u stanu koji žena plaća, žena koja ima veću plaću od mene. Ja operem suđe dikod, operem robu, malo počistim, bacam smeće. Mislim, za mene boljeg nema. Ja kad dobijem plaću, dam njoj i pitam za marendu. Di ćeš bolje od toga? Meni manje briga, njoj više. Ljudi jednostavno ne shvaćaju beneficije koje dobiješ kad si papak. Želim, hoću i mogu biti papak. Točka.
Kada umrem jednog dana, želim da mi na spomeniku piše: Ovdje leži on, čovjek po vrsti, papak po izboru.
Ugodan dan
