Godina je 1966. Prošlo je više od 25 godina od početka rata, a 20 od kraja. Zemlje su rastrgane između vanjskih sila koje su svojim dugačkim pipcima zavadile nekad složnu zajednicu Balkana. Znanstveni fenomen koji se dogodio u zemljama Balkana je napravio neviđeno čudo. Naime, od početka Domovinskog rata, vrijeme na tim prostorima je krenulo unazad.
Velike tvrtke i tvornice su se našle u rukama privatnih osoba, kao i prije kad se zemlja oduzimala i nacionalizirala za vće dobro. Djeca su zaglupila, ali umjesto smartphoneova, laptopa i tableta, sada su se gađali praćkama koje bi nerijetko opalile samog izvođača u lice, a trčanje po cesti bi prekinula truba kakvog trabanta i potmuli zvuk udara u haubu. Svi liječnici koji donekle valjaju su u bijelom svijetu, a lokalno stanovništvo još važe između monoteizma, politeizma i ateizma. Navodno, ljudi u baloner kaputima, vješto skriveni u sjenama zapisuju svaki njihov pokret i gestu, kako bi svojim zlim gospodarima prenijeli informacije koje bi mogle dovesti do likvidiranja nepodobnih.
Danas, Domovinski rat više ne postoji u temama birtijskih razgovora, tihih sastanaka ili baljezganja starih djedica dok se teškom mukom pregibaju kako bi podigli balote po možda posljednji put. Danas svi pričaju o komunistima, partizanima, ustašama i ostalim strukturama, vojnim i paravojnim. Vrijeme u Hrvatskoj neminovno gazi unatrag. Poput djedice od osamdeset godina u staroj Ladi dok ide u rikverc, sa sobom čupa sve. Prometne znakove, dječja kolica i listove novina... Gdjegod se još čuje u šapatima, ona poštapalica koja je obilježila Domovinski rat. -''A gdje si ti bio 91'?''- kroz zube protisnu kakvi mlađi bojovnik, i nestane u sramu, jer nije služio u drugom svjetskom ratu. -''Gdje si bio u rovovima?'' - tek će mladi nadobudni poručnik, a stari veteran, sjedeći par metara udaljen ga odmjeri i upita: ''A jeli mali, ideš li ti u crkvu? Jesi ti komunist? Jel ti tata partizan ili ustaša?''. Teško je novim braniteljima, otkako je vrijeme krenulo unazad. Ne spominju se ni legendarne akcije poput Bljeska i Oluje. Sada su teme desant na Drvar, bitka kod Neretve. Dvije najveće političke opcije, pritisnute američkim utjecajem, spojili su se opet u homogenu skupinu KP-a. Mnogo istaknutih desničara, nekad velikih zazivača lustracije samostalnosti, izvadili su svoje crvene knjižice iz tavanskih kovčežića. Neki su čak i otvarali vremenske kapsule prije roka, još nevjerujući u povratak crvene nemani, sve proklinjujući dan kad su uzeli prvi milijun od privatizacije.
Zamislite sada, jednog gospodina i saborskog zastupnika, čije su izjave prostrujile medijima pred neki dan, kako bi se on snalazio u ovoj situaciji. Gospodin Stevo Culej, velebitski heroj, sa 1995 dana u borbenom sektoru MUP-a i 35 dana u neborbenom sektoru, je jednog Ivana Pernara otpratio iz sabornice riječima: ''Balavac jedan, jesam ja krvave gaće nos'o po Velebitu za tebe?!'' Neznam za gospodina, mene je mati učila da ne diram starije, mlađe i slabije. A ova Pernata spodoba je i mlađa i slabija. Nije mi ni jasno, zar nisu postojale ambulante ili medicinsko osoblje koje je dotičnome moglo pružiti potrebnu njegu, ili u najmanju ruku po kuriru poslati kremu za hemoroide? Iako ja osobno, sam zahvalan svakom čovjeku koji je stao u obranu svoga, stavljajući interes drugih ispred svojega, ne volim kada se netko razmahuje svojim krvavim gaćama unaokolo. Prvo, to nije lijepo za vidit. Zamislite da ja sad dođem svome šefu u škver, skinem bokserice i kažem: ''Jel ja za tebe krvavih gaća obilazim navoze?'' Jel da nije red? Drugo, već kad si imao koristi od toga što si nos'o krvave gaće, a što se dokazalo samim time što je u saboru a ne što je u Jarmini vlasnik nekretnina u vrijednosti više od dva milijuna kuna, ne što je dobivao citiram ''nepovratne poticaje u poljoprivredi'' nego je još uz to od nesamostalnog rada kupio BMWejčinu tri da se može kurčit po selu, barem bi bilo lijepo da sjedne u udaljeniji kut sabora i igra candy crush. Nemoj opterećivati ovaj napaćeni narod i razmećati se nečim čime se ne treba razmećati. Ni to nije dovoljno, nego je njegov sinek napisao kako mu tata ima super plaću i svašta lijepo. E pa moj tata je nezaposlen i nema plaću. Nema auto. Nema ništa doli skoro 70 dobrovoljnih darivanja krvi, 30 godina vatrogasnih intervencija sa tarifom ''Besplatno'', i čistu kaznenu evidenciju. I opet, ne hvali se, iako ja znam da i on s vremena na vrijeme nosa uokolo krvave gaće. Nije dobio posao nigdje jer ima neprijatno ime.
Ali zato, saborski zastupnik imena Stevo, od milja Stiv, je nos'o krvave gaće. Da citiram velikog Pattona: Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do
smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje
odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac. Ili da mu plate u kremi za hemoroide.
