Godina je osamdeset i neka. Novi val trešti ulicama, nose se fudbalerke i baloneri, milicajci veselo šeću ulicama mašući nezaposlenim pendrecima i udarajući se nogom u prkno. Gdjegod vide lokalnog pijanca pa mu dobace koju, više prijateljski nego policijski. Bratstvo i drugarstvo je na svakom kantunu, a tolerancija se osjeti u zraku kao najfiniji omekšivač za robu iz Lidla. Ni ne sluti se da za nekoliko godina se ova idila mijenja u pakao.
Jedan slučajni susret koji se odvio, zapeo nam je za oko. U omalenoj ustanovi, sa tabelom na kojoj piše Dom zdravlja, trošne i ispucane fasade, zidova išaranim grafitima i natpisima raznih imena rock glazbe, prljavih prozora i zarasle flore u pitarima požutjelim od pasje mokraće, vojska je odlučila da će ispitati zdravstvenu sposobnost svojih novaka. Mahom momci u svojim kasnim tinejdžerskim godinama, neki i u ranim dvadesetim, obukli su svoja nedjeljna odijelca kako bi pristupili lječničkom pregledu kojeg svi novaci moraju proći kako bi krenuli u učenje kako spremno obraniti svoju domovinu. Cijeli tim doktora i sestara je taj dan morao pregledati mali bataljun mladića, te proglasiti zdrave sposobnima, a nezdrave poslati kući.
Bilo je tu mladosti svih nacija Jugoslavije: hrvata, srba, makedonaca, bosanaca, slovenaca a gdjegod bi se našao i pokoji mađar, vjerojatno zalutavši u Jugu navođen stihovima pjesama o Pišonji i Žugi, gdje se u Zaostrogu u kampu, svaku večer isproba druga djevojka. Ipak, nije bilo neke velike priče između njih, ne zbog neke netrpeljivosti, već prosto iz straha hoće li morati nositi vojničku odoru za nekoliko dinara mjesečno i umjesto mamine pite jesti cjelodnevne suhe obroke pune broma, da bi spriječili nestašnim vojacima svakakve primisli kad vi vidjeli kršnu djevojčuru iz lokalne krčme, ili nedajbože kolegu koji se prigeo da digne kabaš s poda. Svi su zurili u prazno, kao da su se pravili nevidljivi i ponavljali mantru: ''Nemoj mene, bit ću dobar, jest ću povrće, okrenut ću se Bogu...''. Ipak, doktori i sestre nisu baš puno gledali u detalje. Gdjegod bi koji mladić izašao ozarenih obraza iz kancelarije glavnog doktora, kod kojeg se išlo na provjeru konačnih rezultata, i cupkajući nogama odskakutao vani.
Jedan momak, vrlo mlad, još mu ni prve malje nisu probile kroz glatke obraze, upravo je ulazio u laboratorij, jedva čekajući da mu izvade par ampula krvi da bi mogao pojesti tri komada pite od sinoć, koje je brižna majka svome regrutu spremila, znajući kako je krhkog zdravlja i slabog želuca.
-''Sjednite tu i zasučite rukav.'' - oštro će starija sestra, koja je očito ili dobila pretijesnu uniformu, ili pretjerala sa jelom za vikend. -''Bojite li se? Kad ste zadnji put vadili krv? U redu je ako se bojite. Niste ni prvi ni zadnji. Ne morate gledati dok ja to radim. Nećete ni osjetiti.''
Vojak skrene pogled prema prozoru i ugleda vani jednog od onih sretnika, kako veselo lupa petama u zraku mašući papirom kao zastavicom na paradi JFK-a. Osjeti ubod u desnoj ruci, i refleksno okrene glavu prema bolnoj točki. Oči mu se zakolutaju te utone u blaženstvo onkraj svijesti. Probudio se nakon dvadesetak minuta okružen sa bar četiri sestre i tri doktora.
-''Što se desilo?'' - zbunjeno upita.
-''Pali ste u nesvijest. Jeste ikad prije imali problema sa vađenjem krvi?''- reče mu jedan od doktora, šireći mu kapke kako bi mu pogledao zjenice.
-''Pa, ponekad mi dođe slabo i treba dosta vremena da mi krv stane ići. Znam cijeli dan provesti sa onom prokletom gazom preko uboda.''- sjetno reče momak.
-''Mladi gospodine, vi ste anemični. I to ozbiljniji slučaj. Ovo odavno nisam vidio. Kako se zovete?''-opet će onaj doktor.
-''Andrej. Andrej Plenković. Ali kako, pa nisam ni znao...''- zamuckujući reče.
-''Vjerojatno vam je urođeno. Nisu baš dobre vijesti, bojim se. Vi ovakvi u vojsku ne možete. Sestro, ispišite mu karton. Urođena anemija.''
Mladić se osovi na noge, malo protrese glavom, zbunjeno pogleda sve prisutne u sobi i krene prema izlazu. Zaustavi se kraj stola gdje je sestra kucala na pisaću mašinu. NESPOSOBAN ZA VOJNU OBVEZU. Velika slova su parala stranicu. Nije znao kako bi se osjećao. Skrušeno napusti sobu i krene vani iz zgrade. Sjede ispred zgrade na rub kolnika i zamišljeno se zagleda u nalaz.
U drugoj sobi ulazi momak, brižno počešljan, isto tako glatka lica, sa dječačkim osmjehom i zubima tako ispravnima da bi čovjek pomislio da nisu njegovi.
-''Ajmo sada, momak, pokrijte desno oko. Idemo, gornji red.'' - sestra će, dok je namještala neke sprave za pregled očiju.
-''Ovaj, A, F, G...'' zamuckujući će dječarac, očito nesiguran u ono što govori.
-''Molim? Ajmo ponovo, sad ozbiljno. Nemam ja cijeli dan. Idemo, gornji red.'' - već će sestra ljutito.
-''A, T, R.'' mladić izusti glasićem koji jedva čujno dopre do uha sestre, te se ova u čudu okrene prema njemu.
-''Gospodine, kako vam je ime samo da vidim...''
-''Petrov, gospođo. Božo Petrov.''
-''Pa gospodine Petrov, vi nevidite ništa. Ja vam ovo ne mogu pustiti. Hvala vam lijepa, pričekajte nalaz ispred.''
-''Dobro, sestro, hvala i oprostite na smetnji...'' - skrušeno će mladić, polako koračajući prema izlaznim vratima sobička. Na izlazu blago zatvori vratima, isto kao da izlazi iz ispovjedaonice. Izgubljen u mislima, nije ni čuo da ga je sestra tri puta prozvala da uzme nalaz.
-''Gospodine Petrov, pa zar vi i ne čujete?'' - pružajući mu žućkasti papir. Okrene se na svojoj borosani i dok je odlazila promrmlja: -''Pa gdje ih samo nalaze ovakve...''
Mladić, vidno zbunjen i preplašen krene prema izlazu. Sunce ga nakratko zaslijepi, i dok je hodao dezorijentiran, slučajno udari u nešto mekano.
-''Oh, oprosti. Nisam te vidio. Ali sudeći po ovom, ne vidim ništa.'' - tužno će mladić.
-''Ah, ne brini, nisi jedini. Ja eto imam tu neku urođenu anemiju. Nije dosta što sam se skljokao na stolici, nego sam i skoro iskrvario. Koji dan, čovječe...'' - sjetno će onaj dečkić iz prve priče.
-''Je, danas ne znam jel treba biti sretan što ne idem u vojsku ili što sam otkrio da sam slijep ko šišmir. Usput, drago mi je, Božo.'' - i pruži ruku momku koji je još uvijek sjedio na rubu kolnika.
-''Andrej.'' - promrmlja ovaj i rukuje se, ne ustajući.
Uto se otvore vrata Doma, a dva momka, prepirući se, izlaze vani, sve lupajući rukama u papire koje su nosili.
-''Pa na temelju čega sam ja nesposoban?'' - reče onaj manji, sa naočalama, kojemu je već kosa počela lagano bježati sa zalizaka.
-''Ne znam Davore. Isto ko i ja. Da mi je znati samo zašto? Nije ni da mi se ide, ali da me bace na psihotestu, to nisam očekivao.'' - reče ovaj mlađi višeg stasa.
-''Kad ja kažem Tomislave ne prepisuj, a ti navalio. Eto, sad smo oba dva službeno slučaji za razmatranje.'' - opet će manji.
Tako prepirući se dođu do one dvojice, te ih manji upita: -''Jel i vas bacilo?''
Oni mu kimnu glavom, a on se još više zajapuri.
-''Pa koji je kurac tim doktorima i sestrama da bacaju pošteni i zdravi svijet? Jebo njih i njihovu školu!'' - bijesno će manji, a graške znoja mu prekriju golo čelo.
-''Oprostite mom prijatelju. Zna biti malo nervozan. Drago mi je, ja sam Tomo. Tomo Čorić. A ovaj živac je Davor Stier. I ako vam ne kažem još da mu je srednje ime Ivo, riskiram udarac.''
-''Aj ne seri, konju. Drugi put nemoj prepisivati.'' - reče ''Davor''.
-''Ja sam Božo, Božo Petrov, a ovo je Andrej.'' - reče onaj sa lijepim zubima i okrene se svom susjedu.- ''Izvini Andrej, ali nisam ti uhvatio prezime.''
-''Plenković.''
-''Dobro, znači nas 4 smo očito nesposobni za ovu vojsku. Ko ih jebe, ne znaju oni šta gube. Idemo na pivu dečki?'' - reče onaj nervozni Davor.
-''Ajmo.'' - Božo će.
-''Kao da imam izbora...'' - reče Andrej.
-''Ja častim prvu rundu'' - Tomislav izusti.
-''Ko jebe njih, njihovu vojsku i njihove ratove. Kad se svi pobiju i opljačkaju, ja ću onda vladati. Hehe, znate onu, podijeli pa vladaj. Do tada, nema sreće tu momci. Treba otići vani. Imam osjećaj da se neko veliko sranje kuva na ovim prostorima. Treba bježati dok je vrijeme.'' - malo smirenijim tonom će onaj mali proćelavi Davor. Ostali mu samo kimnu glavom, te se zapute u birtiju ulicu do.
A danas, danas se opet priča o uvođenju obveznog vojnog roka od mjesec dana. Za mjesec dana ne možeš naučiti vezati kravatu, ili odvajati robu za pranje. Ali Hrvatska vlada očito ima plan u kojem stvara super vojnike za mjesec dana. Sudeći po ovom sastavu poviše, ko bi im zamjerio...
