Gdje ćeš veće radosti od božićne, rekli bi naši ljudi. Djeca u iščekivanju igračaka koje bradati debeljuškasti starčić sa dotrajalim saonicama i olinjalim sobovima vozi djeci čiji roditelji imaju amexe, dinerse i visa kartice, jede se sve ono što se lijepi baš na trbuh i bokove i žali odmah idući mjesec, a teretane su pune bliceva mobitela od pustih selfiea, ma da ti se srce pokida.
Naravno, obiteljski je običaj kićenje bora, taj nebitni i nekorisni običaj bez kojeg bi Božić bio nepotpun. Meni osobno, nema bolje stvari nego platiti koju stotinu kuna za komad drveta, onda još koju stotinu za odgovarajuće postolje, jer smo ono lanjsko izgubili, bacili ili jednostavno ne odgovara, pa neke nove super kul kuglice i nove svijećice koje moderno sjaje. One što je pokojni did dotra iz Iraka za Univerzijadu osamdeset sedme odjednom su demode i ''treba ih čuvati'' da se ne potrgaju.
Djeci je to nezaboravan užitak, doslovno se osjećaju super važni dok pomažu gospođi objesiti komade plastike na polumrtvo stablo. Poseban užitak je staviti zvijezdu na vrh, jer to simbolizira uspješan završetak jednog međunarodnog obiteljskog običaja, kao da ti običaji nisu demode kao i one svijećice iz Iraka.
Ali, bez ali ne ide, prava agonija ne nastaje kupujući sve te navedene sastojke Božića, čak ni transport iskrivljenog vrata i trubljenja ostalih vozila dok pokušavaš se prestrojiti bez dva retrovizora i sa deset borovih iglica u desnoj rožnici. Niti kresanje dna stabalca super oštrim nožem iz IKEA, koji se za tu prigodu - prigodno istupi.
NAJBOLJI dio je, kad su sve te kuglice, pahuljice, visuljci, krasuljci, djeda Mrazovi (boli me briga, nikad neće biti Božićnjak), lizalice, lutkice, orašari, srca, moje stare čarape, kreditne kartice i ostali bakrači namontirani na to jadno stablo. Objesi se jadno, kao da na vješanje ide. I gore mu je od toga. To je kad znaš da te čeka smrtna kazna, ali žele te dobro satrati prije nego izdahneš. E onda nastupa ON.
Taj ON je ovaj manji, Marko. ON tom napola mrtvom stablu ne da mira minute. Ja lagano cuclam tablete za grlo derući se, dva puta me ukliještilo spriječavajući ga da ne priteže ukrase s njega. Tri puta ga je skoro poklopilo. Nisam brojao, ali majstor je u par dana skinuo oko pedesetak raznih ukrasa s njega. Švedski stol ukrasa. I ne posustaje. Onda je otkrio svijećice, to jest kabel. Taj kabel bi najradije odvukao do mjeseca i nazad, da nije smotani bebač kao što i je. Baš ga provocira. Stavite se u njegovu poziciju, vi stojite i neki prgavi kabel vam se ruga i smije, i vi da ništa ne poduzmete?
Deset dana je trajalo to natezanje. Bor se nakrivio toliko puta i u toliko smjerova, da opet stoji uspravno. Skoro. Sad izgleda kao da je stajao na onoj orkanskoj buri što puše u trećem mjesecu. Trči, trči pa ukras. Uredio ga je moj mali stilist od godinu i pol. Super je kad vam dijete pokazuje smisao za nešto tako u ranoj dobi.
Da ne govorim što se naglođao šljokica i pozlate s kuglica. Kakica mu se sjaji kao lice Maje Šuput u onoj emisiji gdje plješće i glumi orgazme kad vidi nekog zanimljivog.
Kod Božića mi je jedino drago, što kratko traje. Usisivač je već tri puta ispražnjen radi tih prokletih borovih iglica. Ima ih svukuda. Jedino čekam još juhu od borovih iglica, pa da i ja osjetim tu
radost Božića. Trenutno mi je Božić kao ona stara dunja što se ostavljala u ormaru da miriše. Onaj slatko gadljivi miris polutrulog voća. Možda da mu pustim da obori bor...
