Odavno nisam pisao. E neda mi se, e nemam o čemu, e nemam vrimena, e laptop mi baš sad nije tu. Evo ovo pišem na mobitelu, pod bilješkama. Ko bi zna da u ovim čudima tehnologije postoji aplikacija Bilješke u koju stane hrpa teksta. Moja pokojna baba je uvik rezala one kartonske kutije od tableta i pisala s unutarnje strane. Šta misliš da joj je bilo dat jedan smartphone i aplikaciju bilješke? To bi napunilo memoriju mobitela zapisivajući brojeve telefona, kad je koja emisija na tvu, popise za kupovinu i koliko je ubačeno para u njenu kasicu prasicu na globus, a koje bi kroz tvrdu plastiku i zaključani otvor na dnu, isparile u koperfildskom stilu. Živimo u Hrvatskoj, zar ne?
S malim dječakom, našim Markišom vratila su se sva ona krasna razdoblja nespavanja, trčanja u krug oko stola, pranja nakon proljeva, uvaljivanja prstiju u govno kod brisanja, sasranih majci od ručaka ili bilo kojeg drugog obroka i svih ostalih radosti koje donosi jedan hiperaktivan bebač. Svi proljevi ovog svita ne mogu zamijeniti jedan smiješak, jedan bljesak bijelih zubića koje poput malih, tek izleglih golubića izvire iz malih usta, punih dječjeg guguta i skrike.
To iziskuje napore kako mene, toliko žene još više. Kažu da tokom prve godine roditelji izgube prosječno dva sata po noći, a do druge godino prosječno jedan sat po noći. To vam je jedna bezočna i besramna laž. I kad spavate, vrtit ćete se nemirni da nebi slučajno otkrili ili legli preko diteta. Čim on pređe granicu od par decibela nego što je uobičajeno, počnu vam rasti dlake i kandže, vaše očnjake mijenjaju prave kljove i počnete tuliti tako tužno, da cvijeće ujutro postane crno bijelo, a suđe se opere samo od sebe od puste muke.
Čudno je kako su neke stvari određene i normalne da budu u paru ili čak više od toga. Tako, ja imam dva sina, dva kredita, dva posla. Ali naravno, živote budi mi drug, nemam dva stana, dva apartmana, dvi žene. To ne, to nebi bilo pošteno, jer je mene mater rodila da orem (a orati ne znam) i da se provlačim kroz život najbolje što znam i umijem. Evo preživio 33, moram još 24 dok kredit ne isplatimo.
Naučiš uz to dijete svašta što ti može koristit u ovom, drugom životu. Naučiš da povraćanje nije toliko strašno ako povratiš odmah nakon jela, naučiš lagati da postoji i Djed Mraz, i Uskršnji zeko, i ona Zubić vila, a posli moraš objasnit da to sve donese onaj vitez sa naličja Americsn Express kartice (s kojim se rastajem grcajući u suzama) i da nemamo dimnjaka kroz koji bi prošao Djed Mraz pa mora ulazit kroz otvor od nape.
Stoji još ona da se djecu uči svemu i svačemu do druge godine, a onda im se sve te stvari brane. Evo sisa dite moje, ajde papi mlika. Sa tri godine kad dite hoće sisu, dobije šamar. Ajde pričaj mali, reci mama, tata, pdv, dionice a posli šuti, ne melji... Dvostruka mjerila.
Ali moj život kao tata se rekupera u stopostotnom izdanju. Presvlačenja, šetanja, hvatanja po cesti, gnjavaže kad dođem s posla. Sve se mora izdržat.
Ponekad ti dođe od super tate da budeš super neženja... Ali kad ti jedan od njih izjavi da želi biti isti tata kad naraste, vridi milijun.
Da. Super tata.
