Nedavno se javnost upoznala kako je čiča profesor premlatio dvojicu sitnih dječačića na mrtvo ime za vrijeme nastave. Mediji su to opisali kao krvoločnog dedu, dvojnika Drakule Brama Stokera, pomalo izgledom na mitsko biće ''chetnik'', koji pomahnitalo mlati male anđelčiće. Sve su im pera od krila i strune sa harfe poispadale koliko ih je manijak vijao po učionici. Nameće se zaključak kako prosvjetni radnici nisu baš transparentni pri polaganju psihotestova, jer tko bi se nadao kad povjeriš dijete nekom prosvjetaru, da će ti ga vratit svog izmučenog, isprebijanog i krvavog nosa, a ti si uvjeren da je tvoje dijete još jučer pomagalo bakicama preko semafora, spasilo nekoliko štenaca od zime i čita priče u ustanovi za nezbrinutu djecu.
Nabijem vas na onu stvar, vi ogavni i odurni prosvjetni radnici!! Ne možete vi zato što vas netko koji put pogodi kredom ili papirom glumiti Conana barbarina. Sramite se drugovi prosvjetari, jer ste prije imali neke ovlasti, e sad ih nemate. Nije više mračno doba socijalizma kad je učitelj ili profesor nešto i značio u školi. Pa vama se u šali kaže da će vas se sačekati u mraku i odma pišete neke heštegove #ijasamfranjojozoivo. Koji je to način? Šta bi ja trebao reći? Još jučer mi se mobitel neće da puni, a ima dva mjeseca da sam ga kupio. Ne znate vi profe, što su pravi problemi. Koga zaboli dupe što vi ispravljate kući kontrolne? Jel vas briga što ja doma kad dođem pojedem ditetu sve čokolade? Jel vas briga šta moja žena nikad ne stavi novu rolu wc papira nego ja moram onako sasran širit dupe i skakutat do papira? Zaboli vas za mene ko i mene za vas. Sramite se! Nevinu djecu udarate.
NE-ĆE-TE. Šalim se, klepio bi ih i ja. Ali opet jebiga, popiješ pivu u kabinetu i iskuliraš.
U šta se pretvorio ovaj svijet?
Onda za par dana odgovor učenice prvog razreda gimnazije. Ajme. Tako mlada a već apsolvent filozofskog fakulteta.
Jedan citat:
''Recite mi, koliko vas se smilovalo učeniku koji ima socijalnu
anksioznost i teško mu je pričati pred cijelim razredom jer se ne osjeća
ugodno tako? Malen broj, vjerujem. Većina vas će prozvati baš tog
učenika jer "se nikad ne javlja"; "ništa mu nije jasno"; "ne ulaže trud i
volju" koju bi trebao posjedovati. Recite mi, kako možemo biti
oslobođeni satova tjelesne i zdravstvene kulture ako imamo slomljenu
nogu, a učenik koji ima strah od pričanja pred cijelim razredom mora
svakodnevno izlagati pred masom ljudi? TO ne vidite. Mentalna bolest,
socijalna anksioznost, uvjerava ljude na podsvjesnoj razini da nisu
dovoljno dobri i da sve što kažu, nije točno. Recite mi, koliko puta ste
to uočili kod nekoga?''
Alooooo. Kakve anksioznosti, kakvi strah od pričanja? Pa djeco moja školujete se za sebe. Nećete za mene ići u školu. Pa ne uči se u toj jebenoj školi samo da bi dobili posrani ajfon na kraju polugodišta, ili da vam se svaki misec kupuje markirana roba, skupe patike i kožne čizmice. Ko da doma trčite jebem li vas nesposobne, nego se zabijete na mobitel. Ako negdi i izađete to je do obližnjeg kafića ili do nekog šoping centra pa se slikate na pisoarima i u liftovima. Dica su mala, kržljava, nemaju imuniteta ni volje za životom. Uče radi ocjene. Doduše, poprilično profesora je to vidilo pa i oni ih nauče radi ocjene. Bolje nego dolazit liti na popravni. Iako sam bio odličan učenik u osnovnoj školi, u srednjoj sam redovito dane za kupanje pretvarao u dane na repeticijama, jer jebiga, nije me zanimalo i to je to. Baš je super dok se ekipa sprema za na more a ti petljaš neke injekcije, bijekcije surjekcije kurce palce. Evo dan danas nisam nikad upotrijebio neki polinom, sinus i sve te fensi matematičke izraze. I opet sam živ. Devedeset prve su momčići od 17 godina se vatali puške i trčali po vrletima (nisam ja onaj di si bijo 91 nego navodim, nemojte me krivo gledat/čitat) a danas njih bole riječi jer oni imaju osjećaje. Osjećaje! Pa di su bili naši osjećaji dok smo čučali u skloništima i pisali domaći, dok smo išli i po snijegu i po kiši par kilometara do škole jer mater i otac nisu vozili niti imali auto (a bome i ovi drugi se nisu baš vozikali)? Di su ti osjećaji kad ti uđe ona učiteljica iz zemljopisa ko Margaret Thatcher u razred pa zaboraviš i ono šta si zna i šta nisi zna? Di su osjećaji kad iz mehanike otrese od 30 učenika njih 27? Nitko nije tuka profesora, nitko mu nije psova, nitko mu nije prijetio. Jebali vas oni koji su vas odgajali. Ili nisu odgajali. Lakše je uturit ditetu tablet ili mobitel u ruku pa nek se sam odgaja preko youtubea. Do it yourself - kako napraviti pičkicu u ranim tinejdžerskim godinama.
Onda kažu ne triba vojska. Ma vojska triba svakome. Ne da trči po ratištima i gine za budale u odijelima, nego da se diže ujutro u šest, pere se i namišta krevet na crtu. Da ti izbaci stvari iz ormara jer nije složen kako ti je zapovjednik reka ili jednostavno mu se diga kurac. Da vidiš kako je to kad tobom upravlja netko duplo gluplji od tebe, jer tako i je uglavnom u životu. Uvik su me jebavali pametniji koji su bili bar duplo gluplji. A ona ima socijalni poremećaj.
Sada je zima, pa evo svima sa tim nekim socijalnim poremećajima dajem besplatne tretmane koji sto posto pale. Kod mog punca Bike triba iscipat deset metara drva. Garantiram da se nećete osjećati socijalno neprilagođenima nakon prvog metra.
Jebem vas metiljave.
Ljut sam. Adio.
