Najbolji klub u Hrvatskoj. Najbolji klub na Balkanu. Plavi lavovi, zagrebački plavi, modri, purgeri... Kolijevka transparentnosti, tvornica novaca te perjanica grada Zagreba.
Osnovan 26. travnja 1911. godine, doduše pod imenom HŠK Građanski (tako sežu zagrebački zapisi sa mrtvog mora). Ipak, bliža povijest pamti 9. lipnja 1945. čiji datum se spominje kao službeno osnivanje nogometnog kluba Dinamo. Dinamo, koji ima sličnosti sa mnogim političkim ikonama, jer (pogotovo za vrijeme rata) dok su jedni mijenjali partijske knjižice za članske iskaznice, ovaj hrvatski velikan je uspio promijeniti više imena nego Zoka Milanović ministara. Tako je kronologijom klub imao imena Dinamo, HAŠK Građanski, Croatia Zagreb da bi se na kraju, kako bi plavci mogli konkurirati partizanskom Hajduku na njihov stoti rođendan, izrodilo novo ime Građanski nogometni klub Dinamo Zagreb. Sigurno je pet slova u imenu ponukalo skaute kluba da dovode pokatoličene i pohrvaćene beskućnike sa južnoameričkog kontinenta. Naravno, kada šuškaju euri pedigre nije toliko bitan, pogotovo za hrvatskog prvaka (koji puni reprezentaciju samo prvoklasnim talentima), te se nekako u reprezentaciji našao jedan Eduardo Da Silva kojemu je baba rodom sa Brača, a pokušalo se progurati i jednog Matiasa Chagu, koji istinabog ima neke rodbinske veze sa Hrvatskom (pradid mu je bio imotski plemić), ali nije mogao proći liječnički jer naši doktori mu nisu mogli pronaći žilu da mu izvade krv.
Navijačka skupina koja ''vjerno'' prati Dinamo su zločesti plavi dečeci iliti Bad Blue Boys. Naravno, osnovao ih je torcidaš, koliko se god oni sramili toga priznati. I to jako davno. Čak 1986. godine. Ambiciozna skupina je čak i nastala nakon utakmice sa Hajdukom. Izgleda da zlo nemože postojati bez dobra. Poznato je da su Boysi iznjedreni ravno iz krvoločnih povampirenih ustaških redova. Najveći svoj neofašistički uzlet su doživili na utakmici koja nikad nije odigrana. Gostovanje Crvene Zvezde bilo je popraćeno konstantnim provokacijama njihovih navijača Delija, te su BBB stavili svoje crne kapice i srušili ogradu. Debeli brkati milicioneri (strogo birana sorta mrzitelja hrvatstva) su ulaštili svoje pendreke, te odlučili skupo naplatiti svoje vrijeme na leđima Dinamovih navijača. Kako je bilo očito da milicija štiti podobne, a ne potrebne, jedna ikona hrvatskog nogometa je odlučila svemu stati na kraj. Nažalost, to je bio ujedno i početak. Svi se sjećamo legendarnog poteza Zvone Bobana kad je lansirao svoju kopačku broj 44 ravno u pleksuz jednog bezobraznog milicionera. Kažu ljudi da je dana 13.5.1990. godine počeo rat.
Da... Ali rat je druga tema. Ovdje se priča o drugom ratu. Ovdje se zapravo priča o jednom mesiji hrvatskog nogometa. Jednom istinskom domoljubu. Na spomen njegovog imena djeca plaču, novinari gutaju mikrofone a dileri trljaju ruke. Definitivno najkontroverzniji lik u hrvatskom sportu. Zdravko Mamić. Čovjek koji nesebično godinama daje svoj život da bi zagrebački prvak opstao. Zamislite, koliko taj velikan voli svoj klub, da je radi njega se učlanio u HDZ. Radi njega noćima ne spava, opijen raznim šampanjcima te pod utjecajem raznih ilegalnih supstanci, bezrezervno spreman u svakom trenutku stati u obranu svog životnog postignuća. Ne kaže se zaludu danas: jesi vridan ko Mamić u Dinamu. Priča se da se radi Dinama odrekao svog brata Stojana, jer nije mogao podnijeti nehrvatsko ime u svojoj blizini. Naravno, to je trajalo sve dok nije shvatio da u Hrvatskoj nema dovoljno jeftinih igrača koji imaju iq sobne temperature. Ubrzo se našla u Dinamu jedna mala kolonija ljudi iz ugroženih dijelova svijeta. Naš filantrop je udomljavao razne azijate, crnce i ostale niže rase, te ih oblačio u skupe Pumine dresove kako bi ih preprodao kao golfa jedinicu sa motorom od golfa dvice. Slao je on svoje igrače na razne destinacije, a navodno je i novac koji je bio zarađen tim transferima šetao na različite kutke zemaljske kugle. Navodno.
Kako je po prirodi sumnjičav prema zlim ljudima, a zna se da su najzločestiji ljudi baš novinari, on je bez zadrške uvijek pokazivao svoju prirodu i baštinu, koja je stasala u malom mjestu kraj Tomislavgrada, gdje je kultura još uvijek samo dio urološkog upita za test mokraće. Vikao je na te novinarske utvare, tražio od njih i da se kupaju, pa da nestanu sa lica zemlje. Kidao je majce i košulje u bijesu, pjenio na bilokakvo pitanje upućeno od tih masonskih poslušnika. Stvarno nije volio novinare. Ali stvarno. Toliko su iznervirali mesiju hrvatskog nogometa, da je jednom prilikom skupio svu svoju moć i izrekao kletvu kako će Dinamo biti prvak deset godina zaredom. Da, zapravo su novinari krivi za to. Za svoj nesebični doprinos je nagrađen mjestom Prvog Dopredsjednika hrvatskog nogometnog saveza. Mala nagrada za taj Sizifov posao koji obavlja godinama.
Zadnjih godinu dana se odvija neka hajka protiv gospodina Mamića. Navodno je uzrok tome neka netransparentnost prilikom već spomenutih transfera. Navodno su i neki novci nestali. Kažu da je njegov sinek, njegovo sunce imalo fantomske tvrtke i te offshore pizdarije na koje su se slivali milijuni. Kažu i da je Dinamov put kroz prvenstva deset godina popločan pobočnicima sudcima te da je u dogovoru sa predsjednikom Brendonom Šukerom gurao neadekvatna pojačanja za hrvatsku reprezentaciju. Kažu da je oštetio svoju voljenu zemlju za najmanje sedamdeset milijuna kuna. Kažu.
Sad ja vas pitam. Da li vi mislite da je Dinamo jedan primjer čestitog kluba koji zastupa interese hrvatskog nogometa ili obična prčija za pranje i izvlačenje novaca? Da li vi mislite da je Zdravko Mamić, istaknuti član HDZa, svoj i klupski uspjeh mogao zahvaliti svojoj sposobnosti ili je svojim prljavim novcem potplatio 80% sudaca te ostalih činovnika i službenika u nogometnom svijetu? Da li vi mislite da je obitelj Mamić svoj kapital stekla radeći od 8 do 16 sati, kao i svi ostali, ili su sa jednom rukom na srcu trpali na fantomske račune milijune vaših i mojih novaca? Da li vi mislite da bi jedan Eduardo, i iks mnogih hercegovačkih sinova ikad zaigrali za hrvatsku reprezentaciju da se nisu trebali prodati u neki malo bolji europski klub?
Ako je vaš odgovor onakav kakav bi trebao po zdravom razumu biti, onda spadate u najobičnije komunističko govno, žedno krvi hrvatskih domoljuba i katolika. Spadate na samo dno hranidbenog lanca, na sam šupak ovog masonskog inžinjeringa gdje vas trpaju govnima koliko god vi se bunili protiv toga. Molim vas, ne prodavajte lažni moral u državi u kojoj je sve moguće. U slučajnoj državi.
Za kraj, jedan citat Zorana Šprajca koji je komentirao uhićenje ove mafije koja je rak hrvatskog nogometa i hrvatskog naroda:
''Pa ako se i pokaže da su svi ti tajkuni i milijuneri stasali na
hrvatskoj državi nevini kao jaganjci već sama bezobraznost da se oni i
njihovi financijski, medijski i politički ljubavnici usude poistovjetiti
s vukovarskim žrtvama, zaslužuje bar jednu jedinu besanu noć u hladnoj
ćeliji.''
I za kraj, gospodinu Mamiću redakcija od sveg srca želi dug život i tešku bolest. Do čitanja.
