Korak ide za korakom
Mladi Haso pod barjakom
Boj se bije bije
Tko zna koji stijeg se vije
Za fotelju i za dom
Autor teksta se traži.
Tko bi rekao, da u Vladi ima toliko osebujnih prijatelja Tomislava Karamarka, sa toliko vrlina, reformskih stručnjaka te uvaženih ljudi iz probrane političke ergele. Kako je krenulo, morat će Zečina poslati nekoliko friend requestova da bi napokon složio tu slagalicu ministara, pomoćnika i zamjenika. Slagalicu na kojoj piše 2-4 godina. Rekao bih da se sad uhljebljuje, ali radi novog režima koji se uvlači kao tange u Severinino dupe, moram sada govoriti ukruhuje. Valjda će mi moja pisačka sloboda dozvoliti malo dalmatinskog inata pa da bar mogu reći ukruvuje.
Da krenemo mi sa našom pričom. Tamo negdje 1993. godine grupa mladih ljudi, mahom sve intelektualci, pozira ispred fotoaparata na splitskoj rivi, standardnoj tvrđavi svoj desnoidejnih pokreta od davnih dana. Tu se nekako našao u prolazu (današnji ministar) Hasanbegović, ili kako je on sam sebe običavao nazivati - Haso. Tko zna kako se jedan takav gospodin našao među društvom u crnoj odjeći, dok je tražio posao kao fizički radnik jer je čuo da su na moru veće plaće. Pozvaše mlada gospoda neuglednog i bljedunjavog stranca, te ga obukoše u crno i staviše mu neko pokrivalo na glavu. Bljesnu aparat i nasta slika. Haso se malo prepao, jer nikad nije vidio aparat do tada. Nastavio je svojim putem, šutirajući nogom zadnju kutiju cigara što su mu njegovi spremili za put. Imao je tad 20 godina, mlad i napola iskvaren...
Danas, uvriježeni povjesničar i štit muslimanske svite, je ministar kulture RH. Izabran od legitimno izabranih predstavnika vlasti, došao je na mjesto prvog čovjeka ministarstva koje slovi kao najveći nedostatak prosječnog hrvatskog građanina. Neuglednog lica pokrivenog rijetkom paperjastom trodnevnom bradicom, ružnih zubiju te držanjem poput Tita, naš ministar se našao u središtu afere koja trenutno okupira svih 151 zastupnika. Izgleda da je došlo vrijeme da se ljudi pozabave sa prošlosti, jer nije bitno što se učiteljice prebija po školama, nije bitno što ljudi kopaju po kontejnerima, nije bitno da ljudi bivaju deložirani iz svojih jedinih domova. Puno toga nije bitno. Ali bitno je tko je ustaša, tko je partizan, čiji je dedo pucao, a čiji je bio upucan. Bitno je baviti se aferama, bitno je stavljati neprovjerene ljude na pozicije s izlikom da su vrhunski stručnjaci, bitno je prodati ovaj jad od državnih firmi što je ostao još u vlasništvu države.
To je bitno. Ministar Hasanbegović je tog kobnog ljeta slikan u crnoj uniformi HOS-a sa kapom na kojoj je znak HOS-a ili ustaški znak. Ministar Hasanbegović je pisao tekstove za list ''Nezavisna država Hrvatska''. Čudno za jednog ministra koji na nesreću nema neko židovsko (oni su jako popularni u ovom sazivu sabora) ili nedajbože hrvatsko prezime. Uvozimo i ministre danas. Import nikad bolji. Dok su njegovi muslimani muku mučili sa HVO-om u federaciji, naš ministras se naslikavao na sunčanoj rivi. Piskarao tekstove koji veličaju totalitarni režim. Hrabro je služio za perom, kao i današnja moderna djeca kad se nađeš, a neznaš ni sam kako, u nekoj prepirci pa ti novopečeni srednjoškolac jebe sve do trećeg koljena i prijeti da će ti izbušiti gume i prijaviti te učiteljici. Jesi Haso, bio i ostao si to za što si se predstavljao. Pa šta ima veze? Svi nešto vole, nešto podržavaju. Najgore je kad se sramiš.
A Haso se srami. Nije tipički HDZovski kadar. Izdanak ove stidljive hrvatske pravaške opcije, koja još nije svoje krakove pružila na ovo zubato sunce. Ali kao i sveti Petar, Haso je prodao svoje pravaško ustaško naslijeđe i odgoj, za mjesto u udobnoj fotelji ministra kulture. Izgleda da mu je guzica draža od glave. Možda je kapu trebao na guzicu staviti u tom slučaju. Kaže Haso, nisam ja ustaša, ja sam antifašist. A Zečina odma udara ko haubicom: -''Ne samo da sam ja antifašist, nego sam i antikomunist!.'' U zemlji u kojoj se ljudi dijele na samo te dvi opcije, il si njihov il si naš, Zečina ispada mizantrop. Tko bi rekao da se prvi podpredsjednik sabora latio Moliera. Glavno štivo do sada je bilo ''Kako postati špijun beskičmenjak'' Josipa Manolića. Ali naš Haso je očito čitao drugačiju literaturu. Spominjao je Haso stanovite ustaške heroje i šehide (očito je u to vrijeme bunika bila popularna), te isticao dužnost prema tim žrtvama kao autentični nacionalist. Jer Bože sačuvaj, uvijek su katolička vjera i islam išli jedno uz drugo, još od vremena križarskih ratova. Zato se Haso srami. Jer izjednačavao je Haso islam i katolike, i zbog toga se odriče i teksta i kape, i niječe sve što mu se stavlja na teret.
Jer Haso ima karaktera malo više od Vase Brkića, iako ga ovaj bezglavo brani kao ranjena mačka kad čuva svoju mladunčad, ali opet nedovoljno da kaže: -''Jesam, ustaša sam pa jebiga.''. Da bi riječ rekao. Dovoljno smo trpili partizanske manifestacije kroz ove četiri godine i zasitili se izdanaka jednog režima, da bi došao jedan muslimanski rvat i propovijedao mržnju i nesnošljivost. Nesvjesan činjenice da bi se i ta toliko zazivana lustracija odnosila i na njega. Još mu samo fali da u goste zovne onog ratnog zločinca što je tjerao zatvorenike da piju tekućinu iz akumulatora, pa da oni popričaju o, neznam, nekom prazniku koji bi mogli uvesti. Nek se zove, praznik Neofašizma i kulture. Pa nek i bude na neki prepoznatljiv datum, recimo dvadeset deveti studenog. Nek se spalu i knjige u kojima se spominje komunizam kao takav. A umjesto tvornica ćemo raditi crkve i radne logore.
Da je netko rekao onom jadnom kanađaninu u kolika će se govna uvaliti ako dođe u Hrvatsku, vjerojatno bi izjavio da bi došao, ali da nas nemože naći na karti. Ovako, čovjeka posvađalo sa predsjednicom, narodom, bivšim poslodavcima a i sa samim sobom. Zamišljam ga kako sjedi i tipka u google translate: - I've never wanted this. Ili na naški -Ja nikad željeti ovo.
Tim's team se raspada brže nego Inter iza Mourinha. Ali takva je koalicija.
Lagao je i Božo, laže i Haso.
