Evo. Dok sam ja eto punio trideset godina neki dan i ulazio u sredinu svog života, drug Karamarko puni redove svih mogućih portala i novina. Zlatno doba hrvatskog novinarstva kao da svim silama želi dokazati kako je upravo prvi čovjek najveće hrvatske stranke, zapravo nepresušan izvor vijesti. Iako svim silama gospodin Karamarko pokušava odbiti napade koje mu podmeću najtamnije sile jugokomunističkih hoštaplera i krvoločni orijunaši kojima ništa nije sveto. Ni osoba, ni obitelj.
Nije se nadao gospodin Karamarko ovakvoj salvi udara. Kolike su zapravo granice ljudske psihofizičke izdržljivosti, koje gospodin iz dana u dan pomiče do neviđenih maksimuma? Sjetite se pritiska na doktora Ivu Sanadera. Čovjek je pod lavinom optužbi priznao sve i što je i što nije. To me podsjeća kad su bosanski policajci dobili zadatak da privedu slona. Za pola sata vuku oni žirafu cijelu krvavu. Šef im kaže pa to nije slon. A žirafa povikne jesam, jesam, sve sam!!
Ali Ivek je gospodin. Ivek je imao jezičinu, stav, figuru. Bio je omiljen gost u svim prijestolnicama diljem svijeta. Iako je tamo išao otvarati offshore račune, uvijek je dolazio sa dobrim vijestima. Za vrijeme Iveka si mogao birati posao, a za vrijeme Tomeka moraš ulaziti na hitnu sa 150 kuna, obavezno u crnoj majci ili košulji uzvikujući kako si vjeran domoljub, antifašist i antikomunist. Nemože se Tomek pomiriti da je dobio funkciju koja ga ne sakriva od pogleda znatiželjnih udbaških elemenata i nosatih novinara, pa nerijetko se zaboravi i kaže kako ministri moraju slušati prvenstveno njega, velikog prvog podpredsjednik vlade, jer je eto on bitniji od premijera, predsjednice, pa čak i od onog crnčića kojeg je pleme amerikanaca izabralo za predsjednika. Kao da očima želi reći: ''I ja sam bitan!!!''. Samo ljudi su danas prezauzeti, nemaju sluha za tuđe probleme. Iako se više vole baviti tuđima... Pa eto ajmo reći da je i Tomek bitan.
Kažu ljudi svaka roba nađe svog kupca. Tako je i naš čudnovati kljunaš našao lijepu Anu. A Ana je u njemu prepoznala onu unutrašnju ljepotu. I nije Tomek imao neke ambicije u životu dok nije Anu upoznao. Onako, bavio se politikom rekreativno. Uvijek je, kao mali, sanjao da bude tajni agent. Iako loših fizičkih predispozicija i sa očitim defektom lica, gurao se Tomek na sve sastanke šefova ove naše opljačkane države, te plazio po Manolićevim cipelama kao pekinezer kad mu se piški. Natjerala ga je Ana ipak, na taj politički harakiri i metlom istjerala iz njegove skromne izbice sa riječima: ''Nevraćaj se dok ne budeš premijer.'' Zamislite razočaranje koje je nastupilo nakon izbora kad je obzanjeno da naš Tomek neće biti premijer nego neki fiskalni kanadski pacov koji nezna ni govoriti hrvatski. Naljutilo je to Anu našu, ali ona se oduvijek nadala da Tomek može više. I zainatila se sada, radi mu dišpet za dišpetom. E prodaje njegovu imovinu e prodaje državnu e naplaćuje svoje profesionalne usluge. A jadni Tomek mora samo sjediti i šutiti. ''Tiho budi bedaku jedan, nisi u stanju ni izbore dobiti'' govori mu Ana čim Tomek skupi dovoljno hrabrosti da prozbori tri rečenice. I čudno je u biti, koliko se Tomeku taj njegov život jednostavno ruga. Prije mu se rugao iza leđa, ali sada se upirući kažirprstom u hrbat na licu smije kao stari ljudi na nijeme filmove Charlia Chaplina.
Pozamašan broj neugodnih situacija, koje eto isplivaju na površinu ko svježe govno, jednostavno čovjeka ubija u pojam. Zamislite, pa od pustih briga, da zaboravite na svoj rođendan. Eto, to se danas dogodilo našem Tomeku. Jednostavno, njegova memorija je puna, te je potrebno izbrisati neku staru datoteku kako bi nova se mogla sačuvati. A možda je i sam sebi zabranio slavljenje rođendana, jer, kozmičke li nepravde, rođen je na isti datum kad se u bivšoj državi slavio Dan mladosti. Neviđeno je kako taj život pored ruganja svako malo šutne Tomeka nogom u dupe. A ljubomora... Ljubomora našeg Tomeka nagriza poput hrđe, i truje mu onih trideset i pet zdravih moždanih stanica koje se opiru mračnom vilajetu u koji je zapao. Ljubomoran čovjek svašta je u stanju, pa je tako ministru pravosuđa osvanio topnički dnevnik, iz policijske stanice ukraden novac i zlato a promijenilo se tu i par nepodobnih kadrova oko resora unutarnjih poslova. Možda i Tomekova najveća omaška je to što nisu uspjeli dobiti MUP. Jer savršene li prigode za smiriti Anu od one: ''Ma imam ja ljude na tome, to je riješeno'' stvarno nema. Prodala bi Ana tada i obiteljsko zlato...
Možda je i najomraženiji političar u našoj državi. Možda ga ljudi stvarno i ne podnose. Ali pokušajte se barem na trenutak staviti u njegovu kožu. Zamislite da ste prije desetak godina bili protudržavni element a sada se borite protiv takvih. Zamislite da vam je crkva pomogla da dođete na vlast a vi se po drugi put oženili. Zamislite da vaša žena lobira protiv države koja je navodno vama povjerena na čuvanje. Zamislite da najboljeg prijatelja niste uspjeli uvaliti u nijednu fotelju, čak ni sa njegovom diplomom sumnjivog podrijetla, a sad vam on radi o glavi. Zamislite da ste išli kod psihijatra na konzultacija, a sad vam taj psihijatar govori da ne dolazite više.
Kad se sve te stavke uzmu u obzir, mora vam malo biti žao Tomeka. Ipak, život je nemilosrdan i goni neviđenom preciznosti i brzinom. Kamo krenuti crni Marko sada, kad je okolo svuda mrak. Možda u Rim na odriješenje grijeha... Samo treba naučiti koristiti google translate i to je to. Ubila ga digitalizacija...
