Jeste li ikad gledali ona srcedrapateljna videa po youtubeu gdje neki siromah leži na podu usred zime i nitko se ne obazire na njega. Zamislite da se to događa naprimjer u marmontovoj ulici. Ono, leži dasa negdi oko peškarije. E sad, sigurno bi došle one curice u oskudnoj odjeći, izbačenih sisa i napućenih usana udarit par onih selfija. Pa našlo bi se tu tucet onih džepnih kineskih turista sa svojim spravicama i tamagočijima i pričali onim svojim čing čong jezikom i čudili se veličini muda koja su nesretniku ispala iz istrošenih i poderanih gaća. A onda bi neki brko u plavoj uniformi, veselo mašući pendrekom, nakon obilaska peškarije, dva tri puta cimnuo jadnika po bubrezima i ostavio svoj otisak čizme na njegovoj stražnjici. Ali pošto je tu došao strogo turistički, jer je sigurno danas određen na drugi rejon, otišao bi čelom nazad i u sebi: ''U što ovo nisu ona stara vremena kad prvo udaraš pa pitaš.'' A oni kroneri, što umisto jutarnje kavice deru jutarnju lozu ili dvi tri zidarske pivice, bi se možda i pridružili drugu u nevolji, neznajući da je ovoga ubio život, a ne alkohol.
Tek bi koje dijete prstom upiralo u njega, i prkoseći svojim roditeljima otrgnulo svoju ručicu da pogleda izbliza šta je barbi koji leži na podu. Vjerojatno bi to dijete zamolilo svoju majku da izvadi ono pecivo koje je majka namijenila za njega i da nesretniku, i da svoj džeparac proslijedi nekome kome će to uljepšati dan.
To vam sve govori, o tome kakva su danas djeca. Sve bi oni vaše podijelili a kad ga pitaš žvaku ili bombon isplazi ti jezičinu i okrene guzicu. Još te sprda po ure nakon šta si pita. To je ovaj današnji odgoj, kada se roditeljski savjeti kupe na internetu i televiziji, a ne na ulici. Ko može platit ono prije kad kasniš uru vrimena iz vanka, a naviješ sat da kasni dvi ure i još se na ulazu pohvališ kako si doša po ure prije. Danas ima one vacape i vibere. Odeš vani a mater od doma šalje poruku: ''Aj već kad si kod slastičarne donesi i meni sladoled. Pozdravi Mariju.'' Sve danas znaju ti roditelji, i ne pomaže. Možda je greška nas mlađih šta smo ih uopće uvlačili u taj svijet tehnike. Sićan se vrimena kad san jaha pet šest uri dnevno po kompjuteru, a stari ni čut. Internet je za budale. A ja eto, budala, oću dokazat baš suprotno. I tako stari se slomi, i počinje malo igrat šah malo ovo malo ono. Danas već razmišlja kako da izvadi sebi mozak i ugradi jedan osmojezgreni procesor u glavu. Ali eto, vezala nas je ta ljubav prema elektroničkim spravicama koje su nam pružile sati i sati zabave.
Da je ona priča sa početka bila na vijestima, bio bi pun fejs komentara, da di je taj čovik kako mu možemo pomoći. Sigurno bi netko ponudio bubreg i slikao mjesto na tijelu odakle će ga izvaditi. Ljudi bi ga pozivali u domove. Sve bi to lijepo izgledalo da danas nisu prošli kraj njega kao kraj kante za smeće. Ali promocija je promocija. Tu su solidarni. Kad bi postojala virtualna solidarizacija, iskreno mislim da bi na svakom prosvjedu bilo bar tri milijuna ljudi. Lako se vezat uz nekog, kad tipkovnica stoji ispred tebe umjesto dva oka i usta. Tipkovnica trpi svašta. A trpimo i mi.
Šta mislite jesu li ljudi u današnjim brakovima sretni ljudi? Ako je vaš odgovor da, zašto onda svaki treći brak završi razvodom? Nije danas ništa sveto, čak ni papir ovjeren kod javnog bilježnika. Neki se lažu i uvjeravaju da djeca vežu supružnike. Ali djeca odrastu brzo, i napuste gnijezdo. Pa i dok su mali, nije im bitno gdje je danas tata ili mama, bitno je samo da im ništa ne nedostaje. Ne, djeca ne vežu obitelji u onoj mjeri koliko bi moral morao vezati.
Jedino što veže normalnu radničku obitelj je stambeni kredit. Ništa skuplje i svetije nema od stambenog kredita u kojem su supružnici solidarni sudužnici. Nikakva spona na ovozemaljskom svijetu nije jača od ovrhe i oduzimanja nekretnine. Zamislite na što bi ličio razvod jednog takvog braka. Jedan supružnik je digao kredit drugi mu je jamac. I moraju prodati pošto poto i ako ne bude dosta moraju vraćati kredit. Pa onda smicalice kako bi ovaj drugi plaćao a da se ostane živiti u njemu, pa plaćanje kirije jedno drugome. Zbilja, kad se zapitate, isplati li se razvesti dok ste u stambenom kreditu? Da su to neke bogate obitelji pa ovaj ima kredit od po milijuna eura pa se nekako sa svojima dogovore pa prikrpe. A šta će sirotinja koja je eto digla taj kredit za jedinu nekretninu? Jedino zvati onog žmigavca iz Živog Zida: ''Upomoć, muž me želi izbaciti iz njegovog stana u kojem ja plaćam pola kredita.''
Dakle ljudi, niža i srednja klaso, ako ste već zaglibili u braku i stambenom kreditu, istrpite se tih tridesetak godina, stavljajte puno soli bračnom partneru u jelo i potičite ga da puši. Razvod je skup i dugo traje. Sprovod je isto skup ali je jednokratno plaćanje. Na kraju opet svak dobije svoju nekretninu.
