Po nekoj mojoj procjeni, 100% ljudi koji čitaju ovi blog imaju neku izobrazbu, bilo to školska, predškolska, fakultetska ili ulična. Ili bilokoja druga. Inače ne bi znali pročitati tekst. Bilo bi to isto kao i normalnom čovjeku čitati one drevne rune ili hijeroglife, ili pročitati nalaz doktora koji još nije savladao Microsoft Word. Doktori su stvarno čudne biljke. Isto kao da na fakultetu imaju predmet ružan rukopis. I svi ga polože sa odličnim. Zamislite čuda, da jedan doktor napiše nalaz tehničkim pismom. Mislim da bi to bilo veće čudo, nego da čujete da je Grdović trijezan godinu dana. Dakle, prosto nemoguće.
Vjerujem da se velika većina vas, za vrijeme školovanja susrela sa (najmanje) jednim profesorom/profesoricom, koji je na neki način odudarao i od ostalih koji su vam predavali, a i općenito. Uglavnom bi se našla tu neka stara SKOJevka, koja je dijelila šamare i packe na sami udisaj zraka koji nije bio njoj po volji. Našla bi se tu cijela paleta udaraca, pa sam čak imao priliku iz prve ruke vidjeti kako jedan veliki ''umjetnik'' profesor likovnog, nogom šuta moga školskog kolegu i još gura klupe sa strane ne bi li ga sustigao u svom mahnitom uzletu. Bio je velik čovjek, svojih 185cm i dobrih 100 kilograma, protiv mog kolege od svojih 160ak centimetara i svega 45 kilograma sa kostima. I sve te udarce je otrpio stoički, a mi, veliki prijatelji, smo stajali ko kurve u Amsterdamu i čekali rasplet situacije. Da je možda naš kolega bio i nevin, poslala bi božica hrabrosti malo kuraže u naša srca pa bi se ta situacija drugačije odvila. Ali ipak nije bilo u redu od našeg malog prijatelja da pita profesora da ocijeni kako profesorova žena puši, tj. daje oralne usluge. Na neki čudni način, pravda je bila zadovoljena. Nije da se nas pitalo, ali eto. Možda najgori dio tih kazni bi mi bio kad bi me ona švercerica Zepterovih teća poslala da idem sam sebi ubrati bambusovu šibu iz šikare kraj rijeke. Vječna dvoumica, tanka ili debela. Debela uzima veću površinu, pa aktivira više receptora boli, a tanka, tako se sočno obavije oko dlana da imaš osjećaj kao da ti netko siječe satarom između prstiju dok profa nemilosrdno klepa. Strah i trepet je bila... Kad je prolazila kraj tebe hodnikom, oborio bi pogled, i svi trenutci života bi ti proletili kroz glavu. Bilo bi ti neobjašnjivo hladno. Čak i kad bi bio sto posto ispravan, hvatala bi te jeza. Nešto kao kad danas vidiš prometnog policajca kako trčeći prema tebi pruža lizalicu. Strah je ubojica misli...
U srednjoj školi su ipak bile više psihološke metode. Koka iz matematike bi me poslala vani i ne bi smio doći bez roditelja na sat. A to je bio veliki problem. Starome nisam smio niti pomisliti reći, a mater je eto ili radila ili nikad nije nekako bio pravi trenutak da joj kažem, pa bi ja propustio po mjesec dva gradiva dok bi priznao. Onda bi se stara uputila i samo bi joj profesorica kimnila glavom i otpravila je, bez razgovora. Znala je, kokoš stara, da će moju mater to iznervirat, pa da će nekako ta nervoza isplivati po mojim leđima. Ona diva iz finomehanike bi uvijek slala za kaznu da idem pročitati ploču ispred škole. Republika Hrvatska. Tehnička škola Split. Zrinsko-frankopanska 23. Znao sam ja to napamet, ali bi namjerno svaki put krivo rekao, jer bi dobio još pet minuta šetnje za kaznu. To mi je bila draga kazna. A najdraža definitivno bi mi bila kad bi me poslalo u pedagogice. Koja je to mačka bila... Ma tukao sam se, mlatio, psovao, prdio, rugao se... Sve, samo da me pošalju kod nje. Onda bi kod nje govorio sve i svašta, crtao svoga staroga, pričao kako me baba pogodila kantom u leđa, ma rekao bi joj ja i da sam peder samo da mogu još malo vremena provest kod nje.
Ah ta đačka vremena.
Danas je to sve nekako drukčije. Ali baš danas, danas je posebno. Danas je pedesetak tisuća ljudi izašlo iz svojih kaveza, odustalo od svojih lajkova da bi podržalo jednog od ova dva čupavca koji su se priljubili na televiziju ovih dana više nego C.C. Capwell, Eden i Cruz u svih dvije tisuće i sto trideset sedam epizoda Sante Barbare i to u reprizama. Danas, prvi šestog dvije tisuće i šesnaeste godine, ljudi su rekli dosta.
Dosta je Željke Markić. Majka šestoro djece ipak nije prepoznala koncept riječi obitelj. Iako je voditelj i osnivač udruge Obiteljski centar, ta žena iz dana u dan ne prestaje sa svojim izljevima ksenofobije, te se priča da je na meti najboljih svjetskih egzorcista. Postala je glavna tema svih perspektivnih psihijatara, koji bi od nje napravili svoj pothvat života. Tko normalan može reći da se izbace knjige iz lektire jer potiču na pornografiju. Gospođa očito ima problema sa svojom seksualnošću, jer je do sada služila kao rasplodna krmača.
Dosta je Ladislava Ilčića. Propali glazbenik je mislio da će svojim sviranjem violine uspjeti privući ogroman broj sponzoruša, te da više nikad neće morati masturbirati. Jebiga, sponze vole BMW, a ne idiote koji nisu uspjeli ni u lokalnom mariachi bendu. Pa koliko je eto bitan, sa tim svojim hrastom da je bio čak četvrti u izboru za gradonačelnika Varaždina. S obzirom kakva je to prčija, znači da ni oni iz njegove kuće nisu glasali za njega.
Dosta je Pere Ćorića. Grube vanjštine, al je zato glup. Ima sigurno bar tri vrline. Može pojest cijelo janje, jede kilo kapulice a ne smuči mu se u želucu i nema svoju stranicu na wikipediji. Lik je eto toliko bitan. Pa čovjek je sa 1358 glasova postao saborski zastupnik. Treba mu napravit spomenik i dati ratni nadimak - Pero Ćorić Ukruh.
Izgleda da još ima nešto nade za ovu našu rastrganu državicu. Još nam nisu sva vrata zatvorena. Ali danas, ova ergela koja je zasjela, baca ljagu na sve što normalan čovjek postigne u životu...
Kako kaže ona stara, nagledao sam se u životu puno pametnih ljudi koji su duplo gluplji od mene. E pa ja bogami jesam...
