Nije moguće da nitko od čitatelja nije primjetio ovu novu staru groznicu koja se vrti oko malih virtualnih čudovišta, razasutih po gradovima, selima i raznoraznim krajolicima. Kažu da moraš skupiti sve. Koliko toga čuda ima? Odakle oni dolaze? Tko ih je poslao? Nove misterije, zasad neodgovorene, zaokupljaju igrače (ako se to može nazvati igrom, to je već neki trend) te oni nesmotreno gaze preko autobahnova, željezničkih pruga, oronulih mostova te prolaze milijun i jednu opasnost samo da se domognu nekog malog nacrtanog čudovišta koje riga vatru, ispaljuje munje i šta ti ga ja još znam.
Dežurni paranoičari već su odlučili kako je Pokemon Go samo jedan od načina da svjetske tajne obavještajne sile dolaze do podataka izričito sakrivenim, umotanim u paket sati i kilometara zabave.
Društva za zaštitu životinja su digla graju jer tolike životinje moraju živjeti u onim malim Poke lopticama, bez kabelske i tuš kade, te su izrazili svoje zahtjeve za edukacijom malih živuljki jer navodno, nemogu se glasati nikako drugačije nego samo jednom riječju, svojim imenom. Zamislite da živite s nekim ko vam non stop ponavlja jedno te isto cijeli život. Isto kao u braku.
U Hrvatskoj su Pokemoni odavno zaživjeli. Doduše, ne u ovakvom obliku i ne s tim imenom. Igrači se ne zovu pokemon treneri, nego iznajmljivači. A pokemoni su turisti. I sad zamislite, prolazite doli kolodvorom kad ono dvi babe mašu Poke loptama i bacaju na onog čađavog turista pokemona, u nadi da će upravo on obogatiti ovomjesečni budžet za nekih dvadesetak eura po noći. Sada ću vam ispričati priču, ali iz Pokemon perspektive.
Baba Mara je bila sasvim obična baba. Možda je malo odudarala jer se uvik čula na petrusimul. Ujutro, u podne i pridvečer. To je neki taj miris koji ju je pratio, isto kao što je onomad Luka Bebić pratio svog učitelja i velikog prijatelja Ivu Sanadera. Nerazdvojiva veza. Baba Mara je upravo na ruke oprala onu svoju ljetnu radnu uniformu. Kako je lagano zima prestala štipati za obraze, a proljetne kiše sve više mijenjaju ljetni pljuskovi, tako je i došlo vrijeme da Mara iznese svoju trenersku odjeću, jer sezona lova na pokemone je otvorena. Iz ormara, odmah kraj tri odijela brižno spremljenih u celofan koje je pokojni djedica donio iz Vrankfurta osamdeset druge, zajedno sa dva para postola od prave krokodilske kože što mu je onomad prodao jedan cigo za dvadeset maraka, vadi onu prašnjavu kutiju i iz nje, otpuhavši oblak prašine koji se stvorio niotkuda, izvadi svoju pokemon kapu. Sutra je taj dan, ponavljajući u sebi kao neku mantru, Mara uzme par poke lopti i zabavi se s njima nekoliko sati. Kad je sunce lagano već počelo plaziti na rubu horizonta, Mara se prene i upali vijesti, da čuje HAKovu prognozu, ima li gužvi na granicama i koliko je pokemona ušlo u zemlju. Sutra ste moji, promrlja sebi u bradu, popije jednu brzinsku bevandu i svali se u krevet onako obučena, jer je umjesto tablete za tlak popila onu za spavanje. Jutarnje zrake sunca su je ošinule poput biča. Onako, polumamurna iskoči iz kreveta i sa sušila skine svoju trenersku uniformu, te u trku do wca skine onu pokućnu haljinu, ali se saplete o grudnjak i mlatne glavom u bide. Rezolutno se diže, jer vrijeme je novac, a vremena je malo i nikad dosta. I baš to jutro, Maru uhvati strahovit proljev. O sudbo kleta, što me još može zadesiti, zakuka i pogleda prema nebu. Ali srećom, nije to potrajalo dugo, iako je školjka izgledala kao da su trideset i dva bauštelca obavila veliku nuždu sve jedan za drugim. Navuče baba svoju uniformu, zgrabi pokelopte i uputi se u pokemon gym, dolje na autobusnom kolodvoru. Sigurno će biti dolje još trenera, bit će gadno. Kako je rekla, tako je i bilo. Izgledalo je kao da ima više trenera nego pokemona. Unatoč tome, naša protagonistica se probila do centra gyma, i svojim masivnim tijelom kao da je poslala neku poruku, ovo je moj teritorij. Jedino da je zapišala obližnji stup, imala bi više utjecaja nego sad. Dobro je, nije još stigao veliki val pokemona, tješeći sebe i mašući lepezom otpuhne Mara onaj sijedi pramen kose sa svog znojom oblijepljenog čela. Kapa ipak nije pružala dovoljno zaklona, ali je bila sastavni dio uniforme svakog starijeg pokemon trenera. I tada, kao kod Spidermana, aktiviralo se neko osjetilo, i ona primjeti da dolazi trajekt iz internacionalnih voda, te ona pokrene svaki mišić u svom tijelu kako bi stala kao bastion odmah do vrata, da bi uspješnije uhvatila što više pokemona. I prilikom otvaranja dveri, baba Mara odnah zapikira svoje pokemone. Zaključila je da su električni, jer im kabeli vire iz ušiju. I kao pravi profesionalac, baci pokeloptu na njih. Nakon kraćeg razgovora, njena dva pokemona je slijede u stopu, a Mara gazi točno preko gyma, da joj zavide drugi treneri. Putem joj jedan trener dobaci kako joj nebi oprostio da nije stara i da nije žensko, a baba se naljuti pa uzme poke loptu (tj. veliki znak sa natpisom) i zabije treneru posrid čela. A jadni pokemoni su se toliko prepali, da su evoluirali u neke teleporterske pokemone i nestali u vidu magle. Razočarana, baba se uputi opet na gym, ako bi slučajno zalutao još koji pokemon, da prije ručka odradi današnji zadatak. Ali, eto sudbina je takva, da ni jedan pokemon nije niti promilio glavicom blizu naše babe. Teška srca, odluči ipak poražena napustiti štaciju. Danas očito nije taj dan. I dok je pješačila kući, preko vrućeg asfalta, mobitel joj začiči. Ona ga izvadi uz gunđanje, i eto čuda. Deset metara kraj nje je pokemon, ali onaj pravi. I nakon burnog dana, baba Mara se uputi kući sa novim Meowthom. Ipak nije sve izgubljeno.
Dakle ljudi, ako vidite pokemona u daljini, nemora značiti da baš toga morate i uhvatiti. Možda se vaš pokemon krije negdje blizu. Tu vrijedi ona stara, drži prijatelje blizu, a pokemone još bliže.
Adieu!
