Svi ih imate. Neke volite, neke nevolite. Neki vas vole, neki vas nevole. Ponekad su korisni, ponekad beskorisni poput glasačkog listića. Ali su tu. I nemožete ih se riješiti.
Vaši susjedi.
Već sam pričao da smo kupili stan. Premještaj u novi kvart nekome ne sidne dobro. Nekome, poput moje žene, ne sidne uopće. Ponekad mislim da ona zna nešto što ja neznam, neku priču o tajanstvenom silovatelju koji noću krade sjenke po našem novom kvartu, pa stoga neće da izlazi vani. A meni, meni je to sasvim ok. Volim nove stvari. Ima li ljepšeg osjećaja od onoga kad obuvate novu bičvu na nogu. Kad vam klizi preko pete ko Idora Hegel u svojoj blještavo crvenoj mini suknjici dok para ledenu podlogu gracioznim pokretima ledene vile. Tako je i sa novim stanom i novim kvartom. Čak je i nekako zanimljivo koliko ljudi se sjatilo na tih par zgrada, a samo koju godinu prije, krš i makija nisu odavale nikakve tragove buduće civilizacije. Napravili zgrade na oranici. A najbolja stvar od svega, puno je dice. Poput cvrkuta ptica, dječica vrište i trče zgrade. Oni zločestiji, kredama prave umjetnička djela po placu i zidovima. Malo stariji sjede po kantunima i smijuljeći se bleje u ekrane svojih mobilnih uređaja, nerijetko pokazujući jedno drugom što je na displeju. Očito je postalo lakše komunicirati elektronskim putem, čak i ako ti je sugovornik dvadeset centimetara od tebe. Nestalo je ono muško viteštvo, kada bi mladi oklopnik donio ptičjeg mlijeka svojoj djevi da bi pridobio njenu naklonost. Sada rade selfije, pučeći usne kao da ljube nekog svog davno zaboravljenog izmišljenog prijatelja. Ima dosta obitelji. To je jako puno susjeda. Ja mislim, da bi u gradu prepoznao nekih desetak posto od svih, a odlično pamtim lica. I na tu količinu ljudi, mora biti izvjesna količina debila.
I debiluša.
Naravno da prilikom useljavanje je sve dozvoljeno. I lupanje, zaustavljanje lifta, zauzimanje više parking mjesta i slično. Ne postoje neke granice. Jebiga, možda i tebi baš dovedu kužinu u tri popodne pa počnu bušit i pilat. Tolerancija povrh svega. Pa neće valjda nitko zamjeriti nikome, eto bar tih mjesec dana kad bude useljenje. Bolje da se družimo a ne da se bijemo. I nekako je to prošlo. Mi, osim kužine, i nismo imali neke zahvate po stanu. Zahvati su skupi, a ako nešto sada nemam, to je ta klizava financijska podloga. Taman misliš da si uhvatio dobar grip, kad ono tlo ispod nogu se učas nađe ispod glave. I opet ispočetka. No ne žuri se nama. I kornjača je pobijedila zeca upornosti.
Kad smo se napokon skoro svi smjestili u zgradi, nastao je neki blaženi mir. Napokon si u svome, nema vlasnika stana da ti broji fleke po zidovima, ne misliš se hoće li ti otkazati stan prije ljeta da iznajmi kakvom bljedunjavom čehu ili britancu. U svoja četiri zida. Pogled puca iza Trogira. I tako dok razmišljaš o tajnama svemira, negdje tamo oko četrnaest sati i dvanaest minuta, u stanu ispod pali se neka Makita i kreće. Buši petnaest sekundi i stane. Ajd dobro, možda čovjeku stvarno je nešto sitno trebalo, nema veze. Izvalim se kao hipotenuza po kauču. Standarno, na televiziji u tu uru možeš jedino slušat kako ovaj sadi krompire, ovome maća odnila grožđe, petaest ljudi poginulo, političar uhvaćen u aferi... Dnevno sranje što bi se reklo. A ono Makita opet mlatne. I tako na intervale od desetak petnaest minuta, taman kad zaboraviš na njega. Nije mi jasno, jel on tolika pizda od čovika pa namjerno je doša blanjat u dvi ure, i jel tolika pičkica pa nemože izbušit iz jednog puta pa bušicka svako malo. Di je nestala stara dobra siesta od dvi do pet uri. Sićan se pustih plesaka od mojih, kad bi i povisija glas, a kamoli iša nabija starog montelaša vani. Ali danas izgleda ni to nije više sveto. Gospođa je već na rubu sloma živaca, kaže da joj buši ravno u mali mozak. Ima san jedan komentar na to, ali nisam htio svađu. Ajde prošlo je i to. Lijeno popodne se gmizavo cijedilo kroz taj topli dan. Djeca su već počela svoje rituale ispred zgrade. Šteta eto, šta je sve u betonu. Malo šumskih radosti i smole po majcama bi se savršeno uklopilo u te njihove koreografije. Odlučim počastiti sebe i svoju gospođu nekim sladišom iz obližnjeg marketa. Iako sve nekako nevoljko, oblačim prvu majcu koju dohvatim, a ta je obično već prožvakana i usmrđena, al jebiga, neidem u Sachsa nego u Studenca. Ispred Studenca uvik puhački orkestar puše u grliće pivskih boca. Ništa se ne mijenja osim te pive iz tjedna u tjedan, ovisno koja je na akciji. Kupujem ono šta mi treba, i bacim smiješak maloj na blagajni, a ona priko oka izvadi jednu kesu, koju je čuvala posebno za mene i stavlja mi sladiše u nju. Očima kao da hoće reći, jel taj drugi za mene. Ja joj pokušavam pogledom reći da me zanima samo besplatna kesa, i ako je moguće, da se teleportiram tih dvjestotinjak metara do zgrade. Putem, automobil iza mene uspori. Toliko mi se nije dalo okrenuti, pa sam se oslonio na svoje zvjerinje osjetilo sluha. I eto, na parkingu ispred zgrade napokon se okrenem, kad iz Passata njemačkih tablica, uredno uparkiranim na invalidsko mjesto, izlazi pajdo sa bijelim okvirima za cvike, mišić majcom bez mišića ali sa povećim stomakom i obavezno bijelim bikembergsicama. Ajde ne budi lud, upitam ga ja da zašto je parkirao na invalidsko mjesto. Pa u hladu je, neću da mi gori auto na suncu - odgovori on okrećući u ruci ključ od auta sa velikim privjeskom nekog religijskog motiva. Ali ti prijatelju nisi invalid, odvalim ja nekako žvelto, da sam sam sebe iznenadio odlučnošću. Ajde bogati ko to gleda, i okrene meni leđa i ode. I šta je najgore, ne ode u naše zgrade nego u privatnu kuću do. A jebote kulture u tih švaba, nema šta. Pobalkanizirali se. Vrisak propara zrak. Uplašena majka sa balkona svojim oktavama sledila je krv u žilama svima do Solina. Dijete, koje se nekako ispriječilo na cestu čovjeku u zelenom Golfu, bezbrižno skupi svoj balun i odskakuta do svog haustora. Tada sam vidio novo pomicanje granica ljudskog debilizma. Majka, koja je očito došla sebi nakon puknuća glasnica, viče na vozača auta i psuje da kako vozi i da pazi da će mu bacit pitar na auto, bez obzira što se ovaj kretao sporijom brzinom nego je dozvoljena, umjesto da je uzela ono malo dijete i šibom mu utjerala pravila ponašanja u prometu. Čovjek nakon desetak sekundi skuži da on zapravo tu više nema šta ni raditi ni reći pa zatvori prozor od auta i nastavi voziti svojim putem. Jel ovo južina danas, promrmljam u sebi, i nastavim svoje putovanje. Lift čekam jedno pet minuta, a skalama mi ne pada na pamet po toj vrućini ići. Imam 227 skala do stana, a energije za 27. Dok čekam, skupilo se tu još ljudi. Dvoje nekih talijana, jedan čovik sa psom i stara gospođa našminkana kao model na duplerici nekog porno gerijatrijskog časopisa. E jebiga, kad ja idem u stan, osjećam se ko da vozim u trici. Stajem pet puta do trinaestog kata. Uzmi putnike iskrcaj putnike. Već je sunce lagano zašlo iza brda. Napokon neki iole zanimljivi sadržaj na televiziji. Kad sam se već proglibio kroz popodne, na kauču ću i završiti dan. Negdje oko devete ure, Makita se opet upali. E sad je stvarno previše. Idem u stan ispod, i nitko ne odgovara. Zna pizda da je u kurcu. Susid do, isto je šenija na živce. Ali očito on ima jače od mene. Podvijenog repa povlačim se u svoje odaje. Jesu li svi ljudi popizdili ili sam ja toliki baksuz pa se idioti uvik lipe oko mene? Nezna ovaj ispod da sam ja vatrogasac. Još jedanput nek zabuši, i spustit ću mu se konopom priko balkona, pa ću mu izbušit bubrige. S tom misli nekako utonem u san.
Sanjam svoj novi kvart. Vrime lipo, krasno, nije prevruće. Ispred zgrade djeca skakutaju, igraju se vatala, kukala, trulih kobila... Brižni očevi pažljivo gledaju svoje mladunce. Odlučim prići nekoj grupi eto čisto prijateljski. I dođem ja, dobar dan, dobar dan. Okrenu se oni prema meni kad ono, vidim to sam sve ja. Zbunjeno pogledam oko sebe, kad svi ljudi na trgu su ja. O Bože, šta je sad ovo. Nisu valjda djeca ja. Okrenem jednog malog, sve moleći u sebi da nije ja, i stvarno, dijete nema moje lice. Ali ima lice moga djeteta. No, dobro, to je normalno. Ali eto, drugi mališan se približi, i on ima lice mog malog. Odjednom, sva djeca imaju lice mog sinčića. U jebote, pa to je idealan kvart. Jel možeš zamisliti ljepše mjesto za živiti od kvarta u kojemu su svi ti a sva dica ista tvoja? Ideala. Od sreće, u snu odlazim u obližnji kafić po malo toplog mlijeka kako bi i u snu zaspao, jer ne želim se probuditi. Nažalost, putem me nešto prokine u rebrima. Opet zbunjeno, pokušavam nastaviti do kafića držeći se za bolno mjesto. Još jedan udarac me budi, a ona bijesno dobaci - hrčeš ko konj.
E jebiga, ni u snu nemaš mira više.
Jel netko prodaje kuću negdi u brdu?
