Silom prilika (ili bolje rečeno neprilika) sam koristio usluge javnog prijevoza jučer. Eto, otkad sam završio srednju školu, nisam baš puno puta se vozio u kočijama, a zadnji put prije ovog i ne pamtim. Ali jučer, dok sam se vozio za jedanaest kuna, u pauzama između kočenja i neravnina na cesti, uspoređivao sam onaj autobus iz kultnog filma ''Tko to tamo peva'' i ovaj trolejbus u kojem sam se vozio.
Prvo, na stanici, osjećao sam se poput kakvog sidruna vaterpolista koji je dobio loptu minut prije kraja utakmice a njegova ekipa vodi za jedan poen. Mislim da sam izbrojao dvadeset i pet laktova, a o gaženju mojih old school adidaski, da i ne pričam. Jadni nokat na palcu je izgubio trideset i sedam posto učinkovitosti, te je na rubu otpadanja, od njihovih čizama iz dajhmana i pitarela. To se sjatilo na ona vrata od autobusa kao da je vozač viknuo da će dati po sto eura po putniku. Djeca plaču, babe nariču, djedovi vade ordenja... Ratna zona. Nedaj Bože da zastaneš sekundu. Ostali bi samo dugmići od tebe. Možda bi na ovim većim autobusnim stanicama trebala biti mala kapelica di dobiješ odmah posljednju pomast prije ulaska u autobus.
I nekako sam ja, više unesen nego što sam sam ušao, dospio na ono proširenje u sredini i zauzeo stav pozor. Još nekoliko nesretnika, kao što sam i sam, je moralo na nogama bdijeti kroz ovo čudesno putovanje. Vozač na ulazu je djelovao zainteresiran za putnike kao i Željko Kerum za sjednice Sabora. Doduše, nisam ni očekivao nekog sa fakultetom humanističkog ili socijalnog smjera, u najgoru ruku nekog rodijaka koji je morao kupiti zero školice da može biti šover. Kad je u maloprije spomenutom filmu Pavle Vujisić pričao kako njegov Miško može da vozi zatvorenih očiju, upitao sam se jel i ovaj vozač ima zatvorene oči. Mislim da u tih šest, sedam kilometara je oborio neki rekord o broju pogođenih rupa, a vjerojatno srušio i rekord u broju naglih kočenja. Čovjek je vozio kao da mu se u isti čas porađa žena, pucaju hemoroidi i kasni na Zorana Šprajca u dvaestdva i petnaest. Da je imao nitro ugrađen, vjerojatno bi se pojavio i Vin Diesel u autobusu da snime novi Brzi i Žestoki: vatrena šestica. A tek putnici. Nije mi nikako išlo u glavu šta rade te babe i dide u gradu a davno je pala noć. Vijesti su odavno počele, jedino da ne traže ove pekare sa popustima iza sedam sati. Ali kako su vitalni kad dođe bus, to je nešto strašno. Izvire im očnjaci, narastu im dlake na leđima i počnu zavijati na autobus kao da je puni mjesec prosuo svoju mliječnu svijetlost po njima. Možda bi bilo bolje da u onim kapelicama stoji licencirani egzorcist. A brzina pri kojoj sjedaju na prazna mjesta može se mjeriti sa brzinom pražnjenja državne kase u HDZovom mandatu. Još hermetički pozatvaraju jer ipak je dokazano da je ovaj autohtoni propuh smrtonosan čak i u minimalnim dozama. A jučer su se lijepo podijelili. Onako, klasično. Gerijatrija sprijeda a pedijatrija nazad. Babe su udarile popodnevno tračanje, a mladost svak svoj blesimetar u uši i bleji okolo. Neka mala, našminkana za modnu pistu, sa slušalicama u ušima svako desetak sekundi bi se okretala i namještala svoj vjerojatno vatom napunjeni grudnjak. Tri momčića, od kojih dva pokušavaju pustiti brkove (jedan neuspješno, drugi ima potencijala) plaze očima po njoj kao ja u ranim dvitisućitim za Pamelom. Čak i jedan perverzni djedica je odbio sjedeće mjesto kako bi mogao pasti svoje bludničke oči nada mladom nevinom djevojčurom. ''Nevinom''. Neke babe su se eto morale namontirati kraj mene tri stanice prije nego što trebaju izaći, pa onda jedna drugoj objašnjava kako je ovaj vozač lud, a autobus prljav, i kako je jednoj od njih pokojni muž bio vozač autobusa, a mogao si jesti s poda koliko je bilo čisto. Komentirale su i kako je jedna od njih uspila kupiti blitve superjeftino na pazaru, pogađajući se sa seljakom, a iza toga je unuku koji ide u treći srednje dala sto kuna da može otići na piće. Vjerojatno je unuk putem popušio tih sto kuna. Ali doslovno. Lako je i dati unuku, kad je jadnom seljaku manila tri kune i dvadeset lipa.
Mali debeli, sa premalom majcom i predugim gaćama bleji po badoo. Sretno mu bilo. Radi ovakvih ljudi i postoje badoo, iskrica i ta sranja. Jedna gospođa u starijim četrdesetim brblja o popustima u petak u Jokera, ali ubit će je muže jer je već isrkala dušu iz Americana.
Stvarno puno sudbina se može primjetiti, ako se malo koncentrirate. Ali teško se koncentrirati kad vam svako malo arkada udari u rukohvat, ili dupe nabijete bakici koja gleda kao zaklana kroz prozor, isto kao da je na nekom putovanju kroz svemir.
Za jedanaest kuna, dvadeset minuta uživancije. To može samo Promet Split.
Vozi Miško!
