Milijun puta sam čuo: ''Kako brzo odrastu... Kao su jučer trčkarali u pelenama okolo.'' Djeca su blagoslov, reći će. Mislim, to i je tako. Stvarno, ja odavno ne mogu zamisliti život bez mog plavokosog trčuljka. Vjerojatno bi imao dvista kila, ili bi izginuo vozeći mrtav pijan preko crvenih svjetala semafora na frekventnim križanjima u gradu. Jednog dana, kad bude veliki, morat ću mu kupit veliku Milka čokoladu što me svojim rođenjem spasio mladenačkog ludačkog života.
Nisam se mogao zamisliti kao otac. Danima sam lutao gradom, tumarao ulicama ispitivajući sebe. Šta sam ja znao o djetetu i odgoju. Da je htio da ga naučim par igrica na kompjuter ili plestešn, super. Koliko red bulla uliti u votku, može. Kako lagati policajcima da nisam pijan, odličan. Zavrniti i zajebati nekog, velemajstor. Ali presvući pelenu, uspavati, odgajati... Nisam to ja. Sve mi je to se muvalo danima glavom. Do prvog puta, kad je žena, već izmorena od konstatnog buđenja, jednostavno od umora toliko tvrdo zaspala da nisam imao izbora. Uzmem ja lijepo cijeli pribor, kako sam već sto puta gledao ženu kako presvlači i hrabro počinjem odmatati klupko robe u koju je zamotan mali junak. Ovo ovako, ono onako i nekako ja dođem do te pelene. Već lagano osjećam nelagodu, radi prizora koji bi me trebao dočekati. Nisam gadljiv po prirodi, i stvarno imam jak želudac, ali u sitne jutarnje sate sve to pada u vodu. Da nađem dlaku u ustima u tri ujutro smučilo bi me. Kamoli presvlačit usranu bebu. Junačina je baš bio učinio kvalitetan posao. Zasra je otprilike trideset posto ukupne površine tijela. Već dva puta sam vraćao napola probavljenu salamu u želudac, čak me i hladni znoj oblio, koliko sam sam sebi stvorio problema. Ako se dobro sjećam, potrošio sam više od polovice paketa vlažnih maramica, što na guzu, što na svoje ruke, koje sam dobro umočio u blijedu litavicu. Čak mi je jedan dio završio na rukavu.
Sve sam mogao podnijeti nakon toga. I njegova povraćanja po meni. I smrdljiva prđenja. I usrane pelene. Čak i gađanje iz guze kad ima proliv. Totalno sam oguglao na sve moguće tekućine i krute tvari koje mogu izaći iz ljudskog tijela.
Sjećam se jedan dan dok sam gonjao strance sa nekog woodstock koncerta gore negdje u šumi kraj Udbine, oko 7 sati ujutro, jedna mi je ispovraćala cijelu onu šinu od bočnih vrata na kombiju. Ja mrtav hladan uzimam papirnate ručnike i na opće čuđenje ostalih suputnika, obrišem bljuvotinu bez riječi i emocije. Kad sam sjeo u kombi, jedna od njih me upitala: ''Zar vam se ne gadi to?''. Ja sam onako mrtav hladan odgovorio: ''Imam malo dijete.'' Više me ništa nije pitala.
Nakon tih početnih litavaca i izbljuvaka, na red je došla obična spiza i obična govna. Naravno, moj junak nije mogao nasljediti tatinu urednu probavu, nego ovu maminu. Češće bude emisija Nedjeljom u 2, nego šta to ima stolicu. Jadnik bi nosao u sebi toliko brabonjčića da si mogao čuti kako se klackaju u stomaku. A i kad bi se namjestio i napokon odlučio da je vrijeme za pražnjenje, potjerao bi te daleko, da ga ne vidiš u toj muci. A onda bi se taj smrad proširio stanom poput kuge u mračna doba. Spečena govna kao užarene čelične kuglice bi mu spalile guzu, da bi jadnik od straha se opet začepio.
Sada jazo sere ko veliki, ali još uvik neda blizu sebe. Mislim, moraš ga dopratiti do wca, i onda štura. Šta dalje. Pa dođeš bliže jer on nešto mumlja, a ti ne čuješ. Pa ga pitaš šta priča, onda on popizdi jer je govorio: ''Nemoj dolaziti! Idi ća'' a ti opet dođeš. Onda opet otiđeš a on te zove da je gotov. Obavezno povuče dvista listića wc papira i pola ubaci u školjku. Dođe mi da mu kažem: ''Ne seri, mali.'' Ali strah me da ne shvati doslovno, pa da opet ispočetka mu se peku brabonjci.
Ali sve u svemu, djeca su blagoslov. Možda smo mi uglavnom sado mazo prirode pa volimo da nas netko tlači, da netko povraća po nama, da brišemo pišaku s poda, govno sa pločica ili slinu rukama. Sve te stvari su mi sve manje i manje odbojne, tako da mislim da ću iduće dijete vrtiti po rukama ko mažoretkinja šćap na poluvremenu Hajduka. Sada mi je normalno da mi sjedi za vratom i precizno gađa kapljice otopljenog sladoleda niz vrat.
Živjela djeca!
