Kažu neke brojke da u Hrvatskoj ima trista tisuća nezaposlenih. To su radno sposobne osobe koje su evidentirane na zavodu za zapošljavanje. Kad im se pribroje umirovljenici dolazimo do strahovitih brojeva, dakle više od četrdeset posto stanovništva Lijepe naše ne ide na posao. Ako im pridodamo i državne službenike (od kojih je većina od njih u mirovini ali samo agregatnim stanjem), dođe mi da se zapitam. Tko tu koga j....
Ja sam zaposlen u privatnika. I plaćam zdravstvo za sve tri navedene kategorije. Nezaposlenima jer nemaju od čega, umirovljenicima jer ni oni nemaju od čega a državnim službenicima po sili svih zakona svemira moram. Neki će umirovljenici reći, ne plaćaš ti meni ništa, to sam sve ja zaradio. E beno benava, kad su te pare potrošene. Onomad kad su se tvornice i firme davale za kovanicu od jednog slavuja, kad smo plaćali ustaško partizanske derneke što ih neki zovu izborima i izbornim domjencima, ili kad smo prodavali državne tvrtke da bi ih otkupljivali po višoj cijeni. Dragi moji umirovljenici, vaših novaca odavno nema.
A državni aparat je kao aparat za dijalizu. Uzima ti krv iz tijela, koja se kroz aparat filtrira, te je vraća u naše tijelo čistu i spremnu za uporabu. Samo što ovaj državni ima isto funkciju čišćenja, ali ne vraća ništa. Još sa svakim novim tretmanom traži sve više i više. Nešto kao vampir narkoman. Ugušit se u tuđoj krvi.
Da se mi vratimo nezaposlenima. Da budemo izravni, ne žele svi nezaposleni posao. Zavod za zapošljavanje kao da ih sluša, pa prema tome postoje zapisi da je zadnji put nađen posao korisniku zavoda 1667. godine u Dubrovniku, i to prema programu javnih radova na sanaciji građevina uništenih potresom. Češće prolazi Halleyev komet nego što oni nađu nekome posao. Prije će osvanuti šesti Reich nego ona biljka od službenice za šalterom kaže: ''Imam stvarno dobar posao za vas.''
Sjećam se prije nekoliko godina, možda pet šest, još su se udarali pečati u evidencijske kartone, i svaki mjesec si morao doći klepnuti pečat, kako bi nastavio uživati puste povlastice koje uživaju nosioci pečata zavoda za zapošljavanje. S tim pečatom automatski bi se penjali po listi za transplantaciju organa, otpisivali bi vam zakasninu u videoteci i mogli bi telefonski saznati stanje računa na tekućem računu. American Express bi vam poslao zlatnu karticu sa besplatnom članarinom dok god udarate pečat, a imate popust na svadbeni meni u svim salama za vjenčanja koja spadaju pod vaš područni zavod za zapošljavanje.
Ja inače imam neku opsesiju u kojoj ja moram pomoći ili bar pokušati pomoći svakom ljudskom biću pa tako na vapaje našeg nezaposlenog svita nikad nisam mogao ostati gluh. Di god ima neka prilika da nađem nekome nešto za raditi, iskoristit ću je. Budala.
Eto, desilo se da sam na jednom sprovodu pričao sa očevim starim prijateljem i kolegom, dugotrajno nezaposlenim. On i moj otac, kao i tko zna koliko još takvih su bili žrtve pretvorbe te je njihova tvornica gurnuta u stečaj, radnici na ulice, a stečajni upravitelji na gotovs. I kroz priču, šta se radi di se radi, ja mu kažem kako moje preduzeće trenutno traži radnike, da su uvjeti za nezaposlenog bar na ok razini i da mogu pitati direktora ako bi on bio zainteresiran za posao da ga primi. Iako ima pedeset i kusur godina i vjerojatno jedino još može raditi kao test lutka u onom testiranju automobila na udarce. I progutam ja tu ješku, ono može može pitaj jedva čekam bla bla. Pitam ja direktora i on mi kaže da nema problema i da mu je potriba i da se javi. Zovem ja tog očevog kolegu da mu priopćim radosnu vijest, znači bit ćeš primljen ono bez greške. Radujte se narodi. A on meni se zahvali i kaže kako je bio na zavodu za zapošljavanje i da su mu tamo rekli, pazi sad, kako je u toj mojoj firmi u kur** i da je bolje da ne dolazi tamo. ALO!!! Zavod za zapošljavanje! No dobro, nećeš više, sebi u bradu promrmljam i ništa.
Nakon nekih mjesec ipo, šurin prijatelj me upita, ima li šta posla. Ja opet glupan, kažem da se još uvijek traže radnici. Ajde pitaj, ajde pitaj, ajde pitaj. Dva dana je on mene zvao jesi pitao jesi zvao jesi ovo jesi ono. Super, bar ima volje za raditi, neće me zajebati. I trefim ja direktora opet i pitam ga. -''Nema problema, ali šta je sa onim prošlim.'' -''A imao je smrtni slučaj, pa je sad malo u ofsajdu.'' (Mislim se u sebi jedino što mu je mrtvo je mozak.) -''Dobro. Nek se javi ako se bude odlučio, a taj drugi nek se prijavi pa mi javi ime.'' -''Nema problema, hvala puno.'' Zovem ja dečka, opet pun elana, i prepričam mu razgovor. -''Ali, imam jedan problem. Ja bi trebao biti svaki petak i subotu u Zagrebu, nešto se školujem.'' Bože, baci ciglu i budi precizan.
Kratko sam mu odgovorio: -''Sad ću ja tebi riješiti, radit ćeš samo ponedjeljak i svako drugu srijedu.''
I poklopim slušalicu.
Mislim da bi na Zavodu za zapošljavanje trebali uvesti novu kategoriju - SN ilitiga Sretno Nezaposleni.
