Je. Postoji i taj dan. Vjerovali ili ne. Kažu ljudi da je nekoliko dana iza najvećeg globalnog praznika, Dana Žena. Namjerno velika slova. Jer pored tog dana, nijedan član obitelji ne može doći u obzir. Žensko je ultim. Omega. Tu nema rasprave. Ali ja je otvaram...
Čitali ste već kako sam ženinim kolegicama (ima tu i jedan kolega, ne znam jel i on među njima postao žena/baba) poslao ruže za dan žena. Neke su napale svoje muževe, neke nisu imale koga napasti, a uglavnom su bile oduševljene. To je i bio cilj. Možda ispadam sitničav i licemjeran ali eto to malo zadovoljstvo mi je uljepšalo dan. Kad dobiješ foto zahvalu jedne od kolegica stvarno je lijepo. Pa neka je barem nekome lijepo.
Na mom radnom mjestu, ipak vode računa da se žene osjećaju posebno na dan žena. Tako ja i kolega smo dobili zadatak, svak na svoj ulaz, i ljubilica. Mislim da sam poljubio najmanje sto pedeset ženskih obraza. Lijepo je vidjeti njihov osmijeh, čak i u sedam ujutro, dok se izvrću zglobovi u nezgrapnim lakiranim cipelicama, a podočnjaci otkrivaju da je sinoć Severinin refren bio udarna točka večeri. Čak i one čelične dame, ostatke starorežimskog dijela kompanije je slomio jedan poljubac u obraz i stidljiva ruža u rukama. I po repete bi se neke poželjele vratiti, ali bili smo logistički ograničeni. Poljubaca u izobilju, ali ruža nedovoljno. Bar za repete.
Na dan očeva ugodno iznenađenje. Alarm u 6:00 ujutro i standardno nindža iskradanje iz kreveta da se ne probudi ostatak ekipe. Gadno je ako se mladac probudi, poremeti ga. Ona se neće probuditi ako joj ne zasvira pedeset i osmi alarm. Kad se ona treba probuditi prije mene, usput probudi i mene, maloga, susjeda ispod, pola našeg kata i onoga sa dvanaestog kata susjedne zgrade, jer je u ravnini s našom. Ja se lagano, vođen dobrim starim ritualom krevet - wc - kauč lagano opremam za posao. Znam, neće sigurno kolegice na poslu umjesto poljubaca i ruža dijeliti krigle pive, ali nije me ni briga. Tako je i bilo. Al nema veze, idem ja doma. Žena je romantična. Ona prati sve te datume, čita portale i prati postove jedno dvjesto dvadeset pet stranica na fejsu. Ono, u toku sto posto. Ja uvijek, osim ako imam nekog posla, dođem prije. Obično se oborim na kauč i ubijem oko dok oni ne dođu, ali bio sam raspoložen i oprao sam malo suđa. Bez prskanja okolo.
Kad su došli kući, po običaju morao sam ga natjerati da me zagrli i poljubi. I sad polako čekam, vrebam kad će izvaditi neki komad robe i reći sretan ti dan očeva. Ali, razočaranje. Ni riječi, ni slova, ništa. Dobro, nije apsolutno ništa. Nagovorila je maloga da kaže i da mi čestita. Lijepo i simpatično. Ali opet očekivao sam više. Od nje. Mislim žene kao žena u globalu. Sve se svodi na to da smo mi muškarci uzeti zdravo za gotovo i da dok smo spremni za rasplod i donosit plaću smo dobri. Počeli su nas zamijenjivati silikonskim nadomjescima koji samo što ne kuhaju ručak.
Da je muška rasa ugrožena, svaki dan nam dokazuju dvostruka mjerila. Dat ću vam primjer, debela cura i normalan dečko, reakcija je kako je ona sigurno dobra u duši i kako je baš slatko što su skupa. Za antitezu, debeli dečko i normalna cura, što ona radi s tim prascem, sigurno ga ne može odvojiti od hladnjaka itd. Feminaziji su usadili takvu sliku prema muškarcima da te jednostavno strah istupiti i reći: ''Ja sam muško!'' bez da dobiješ finu kesicu sa svojim genitalijama kiruški precizno odstranjenih u vrećicu za poslije.
Dakle, kemijski nas kastriralo. Samo nam još fali pečat: ''Paliti po potrebi''. Over and out
