Kažu da je Uskrs najveći blagdan. Ja uvijek mislio da je Božić. Nekako mi pojam rođenja izgleda bolje od uskrsnuća. Jest da je ovo drugo spektakularnije, ali čin rođenja mi je nekako bliži ljudskom okviru poimanja svijeta, nego li dizanje iz mrtvih. Ono, koliko ste puta mogli svjedočiti uskrsnuću? I sam taj čin uskrsnuća mora bit nakon smrti, koja je eto maltene ružan pojam. Kod rođenja je sve to lijepo, novi život se rađa itd. Ajde, nije baš trudnici toliko lijepo kad joj se bokovi i organi prošire za dvista posto, kao da izbacuje lubenicu iz sebe.
Meni je Uskrs nekako samo izgovor za kraj korizme i vraćanje u zbilju gdje se griješi svjesno i nesvjesno. Bude tu i neki blagdanski ručak, pa se dobro natučem. Dobro dođe nakon uglavnom ''kvalitetne'' spize koju unosim u sebe svaki dan. Pogotovo one sa KPlus, Marinero, Rial i takvim naslovima.
Ali pustimo mene načas. Kako djeca doživljavaju Uskrs? Zamislite da djetetu morate objasniti kako su Isusa pribili zločesti ljudi na križ, pa ga proboli, i onda ga stavili u grobnicu. Gurnuli veliki kamen na ulaz i onda je taj Isus ustao i izašao. Ne. To se djeci ne priča. Zato su mudraci izmislili zeca i kokoši. Jer tko bolje priča priče o Uskrsu od zečeva i pernatih kokošica. Uspio sam izvući neke zanimljivosti, tko je taj slavni uskršnji zeko o kojem se stalno priča. U Bibliji ga nema, niti se spominje u ijednom zapisu iz Starog i Novog zavjeta. Stari antički kroničari (čitaj seratori) su mislili kako je zec hermafrodit te se može razmnožavati aseksualno, tj bez gubitka djevičanstva te se tu nalazi prva poveznica sa djevicom Marijom. U kršćanskoj Njemačkoj se štovala teutonska i saksonska božica Eostra (po njoj je vjerojatno i današnji uskrs eng. easter dobio ime). Eostra je bila božica plodnosti, zore, proljeća, života i svega lipoga pa je njen simbol bio, tko, naš zeko. Zašto? Zbog svog velikog reprodukcijskog potencijala. Eto. Slatki zeko je zbog svog nezasitnog libida postao simbol najvećeg krćanskog blagdana. Tko bi rekao? Nemojte djeci pričati to, slažite ih. Ne moraju djeca znati kako zec hebe ko zec.
Stvarno, ta djeca su danas izbombardirana stotinama laži. Nije ni čudo kad počnu ulaziti u pubertet što se pogube i nerijetko skrenu sa pravog puta. Ne znaju kome će vjerovati. Mama i tata te uče pričati, i jedva čekaju tvoju prvu riječ. Koju godini poslije, stalno ti govore da šutiš. Mama ti daje sisu, i poslije kad ideš zgrabiti, odgurne te kao pseto. Stavljaš mlijeko i kekse za Djeda Mraza, kad ono saznaš zapravo da je tata slomio zub na tvrdi keks i dobio grčeve od ustajalog mlijeka. Nadaš se da će ti uskršnji zec sakriti pisanice po vrtu, a zec se sakrije u lonac sa suhim šljivama i kvasinom. Jednostavno djeca nemaju kome vjerovati. Svi ih izdaju, i Djed Mraz, i uskršnji zeko, i zubić vila, čak ni maca papučarica nikako da dođe skupiti onaj par papuča koje se uporno ostavljaju na sred hodnika.
Lako je za te likove neke fikcije. Lažu njih i stvarne osobe. Tako im zubar mora obećati lokomotive, barbike što pričaju, brze autiće i moderne kuhinje samo kako bi otvorili usta i pokazali zubiće. Kod doktora im mama i tata moraju prepisati stan i dati auto samo kako bi pustili omiljenog medu iz ruku dok ih doktor pregleda. A za injekciju... To moraju biti prvoklasne laži. Prvo da to ništa ne boli. A to je glavna laž. Roditelji često žive u zabludi da djeca vrište od boli dok ih se cijepi. To nije istina. Djecu jednostavno boli izdaja i laž. Ako će boliti, treba im dati do znanja da će boliti. Ali ne, mi uporno lažemo tu dječicu i to iz jako sebičnih razloga. Kako bi nama bilo lakše i da se ne preznojavamo dok ih držimo u naručju. Nakon ovog viđenja tih stvari, žao mi je što nemam nekog istreniranog zeca da nosi jaja po grmovima.
Kad već djeca počinju lagano rasti i odrastati, krenu u školu i počnu upoznavati svijet. Sa nevjericom promatraju sve oko sebe. Više ne vjeruju nikome. Zato im se za lektiru više i ne daju bajke, nego dosadne realne novele i romani, kako bi ih što više zakovali za dno stvarnosti na koje se moraju nasukati kako bi opstali u ovom idiotskom svijetu.
Da imam opet priliku biti dijete, sa ovim sjećanjem (pošto mi pamet ionako i nije nešto), kad bi mi rekli kako Djed Mraz, uskršnji zec i zubić vila ne postoje, izbeljio bi im se i nastavio po svome. Jer oni postoje. Kako će djeca vjerovati u išta drugo, ako ne vjeruju u njih?
Kako vjerovati u dobro, ako ste im rekli da nema dobrog starca u crvenom odijelu? I na kraju, kako će uopće vjerovati?
Živio uskršnji zec!!
