Nisam ja vas zaboravio. Nego kao i svaki pravi dalmatinac, čim temperatura skoči a sunce prestane stidljivo podizati živu u termometru, nego je junački ispali već u osam ujutro, radim po deset poslova kako bi osigurao budućnost. A ta budućnost se obično svede na igračke, slatkiše i neki nepotrebni gadget, odmah iza primitka tih financijskih blagodara.
Kako smo ja i gospoja ustalili ima par godina, svake godine odemo u ovaj jedan hotelčić u Ražnju. Nekako nam paše taj ambijent, i udomaćili smo se tu. Tako smo i ove godine, doduše boravak je radi radnih obaveza bio kraći nego inače, zaputili se Merivom punom stvari na 24 sata opuštanja i ostavljanja mozga u hlađenom pretincu u automobilu. Mislim, meni je najgore krenit negdi, ali kad krenem, onda jedva čekam doći i sve mi je dobro. Pogotovo jer ove godine arbajtujem kao nikad i svaki slobodan trenutak dočekam kao Mandela slobodu nakon 27 godina zatvora.
Kako smo se smjestili taman u vrijeme ručka, odlučili smo u restoranu u sklopu hotela nešto pojesti. Znam već kakva je hrana, a paštetice i ta češka sranja mi se baš i ne jedu. Mislim, pare nisu problem hehe.
Eto ti konobara. Čovik, suhonjav, izboranog lica, sa brkovima, nespretno obučen, tacnu nosi kao pehar. Da ste vidili vuka među kakvim stadom u Lici, manje bi vas začudilo. U najmanju ruku, on nije pripadao tu. Ni godinama, ni stasom, nažalost ni vještinama. A kad je progovorio, ni naglaskom. Nisam ja nikakvi lokal patriota. Naprotiv. To me tako pogodilo da samo radi njega sam odlučio i napisati ovo. Jebo ti takvu državu, kad nečiji djed mora ići nositi tacnu nadrkanim gostima, kuhati kave debelim švabicama, slušati nečiju djecu kako se krevelje kako su oni htjeli žutu slamku a ne zelenu itd...
Kasnije je žena pitala vlasnicu hotela. Restoran je iznajmljen. Razlog je, u najmanju ruku, neobičan. Kaže, nismo mogli naći kuhara ni za bilo kakve uvjete, a da nešto valja. Da vam odmah objasnim, nije to nikakav hotel s pet zvjedzica ili super luksuzno mjesto. Da nije 20 metara od plaže, jebeš mi sve kad bi imali 30% posla kojeg imaju. A i ovako nije bio nešto pretjerano popunjen. Ima tu i druga strana, da gospođa nije baš široke ruke bila pa je to razlog, ali ne vjerujem da bi tek tako prepustili obiteljski biznis. Ali može bit svašta a može bit ništa reka bi moj bivši prijatelj Zvone.
I tako razmišljam o ovoj zemlji. To jest, o zemlji od koje su napravili prčiju i bankomat. Da čovik, umisto da sadi gore pšenicu i sve te pizde materine, šta li već rade u tim ravnicama, ujutro se probudi kraj žene, on se budi vjerojatno kraj žohara ili pacova. U svojoj zemlji stranac. Prvo, jer nema posla gore. Drugo, jer ovi odavde to ne žele raditi. I pazite vi sad izbor sa 50ak godina. Ostati na tacni u svojoj/tuđoj zemlji, ili ići u Njemačku nositi table knaufa da te izrabljuju za malo veće novce, od kojih odvajaš za smještaj, hranu i režije, tako da ti na kraju ostane - kita.
Ajde, zatomio sam tu žalost sočnom pljeskavicom punjenom sirom i šunkom. Ali mi opet kuca u podsvjesti. Pogotovo jer kad sam se vratio, moj rođo me maltretira pozivima da mu nađem radnika. Mislim, uvjeti su ok. Nema tu nekog umora, dnevnica oćeš na dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj bazi, i imaš plaćenu marendu. Neki dan ćeš se malo i umorit, drugi dan ćeš raditi od osam do podne, a treći dan od sedam do šest popodne. Ali nije neka rađa. Mozak na pašu i to je to. Meni je uvik drago kad me zove da triba bacit šut ili nešto stuć. Opustiš možđane i udri. Ali eto, nema ko to radit. Svi nešto zavrću, privrću, varaju. Neće nitko uhvati lopatu. I da nebi bilo zabune, nije to po zvizdanu. Unutra si lipo. Ha jebote, radio bi bilo šta, kad nemam ništa pametnije. Radio sam puno gore i puno bolje poslove.
Prije par dana, sreo sam susjeda koji je sad voditelj u jednoj zaštitarskoj firmi u kojoj sam radio ima par godina. Čovik govori da ne zna više odakle bi smislio ljude. Da je čak poslove davao većim firmama, koje u koncernu imaju više stotina tisuća zaštitara, ali oni su ih mahom odbijali jer jednostavno nema tko. Nema. Otišlo sve u turizam, Irsku i Njemačku.
Razjebali nas ko moje dite legiće. Uvalilo nas u veliki bubanj i na centrifugu. Samo cijede.
Pa i jedan građevinar, inače uvijek ima nekog posla ili za drugog ili za sebe kaže da više nemoš ni bosanca dovesti (inače i sam je bosanac).
Jesmo li se stvarno pretvorili u zemlju koja služi kao tranzitni centar za radnike? Da šaljemo svoje radnike vani, a primamo druge? Jesmo li lijeni i draže nam je piti kavu do podne, pa malo ubiti oko i čekati da pare padnu s neba? Jesmo li toliko jadni da moramo raditi do šezdeset i kusur godina, a sa pedeset godina imamo petnaest kila spletaja vena na nogama, tri išijasa i discus herniu? Jesu li nas doveli toliko nisko, da nemamo vremena brinuti se za sebe, dok su se oni odavno pobrinuli za sebe i djecu svoje djece?
Ja ne želim da moji prijatelji idu vani, ne želim da ljudi iz Slavonije doslovno nemaju za autobusnu kartu do kuće, ne želim da se radnik ne cijeni i ne želim da nas dalje šišaju ko ovce.
Želim tu živjeti i raditi, i želim da se moj rad vrednuje kako mu i dolikuje. Želim da smo svi jednaki pred zakonom, a ne da radi krađe kruha završiš u zatvoru, a za ubojstvo dobiješ zahvalnicu za donaciju.
Ako i vi to želite, zapitajte se koliko smo daleko od toga pa mi javite.
Usput mi javite ako imate nekog tko bi radio.
Peace
