Nažalost, u Lijepoj našoj je popularan taj neki trend iseljavanja. Loši radni zakoni, loše plaće, nedostatak poslova kulminiraju na autobusnim stanicama, željezničkim postajama i aerodromima. Prije su mediji davali izvještaje na tromjesečnoj bazi, a danas se može doslovno svaki dan pratiti kako mlado i staro, muško i žensko sa zavežljajem svog prijašnjeg života napušta rodnu grudu u potrazi za boljom budućnosti.
Neki idu da bi sebi osigurali egzistenciju, neki se ne planiraju skoro vratiti, neki se ni ne planiraju vratiti osim doći malo ljeti se okupati, popraviti zube i tako te sitnice. Neki jednostavno idu jer im je prijatelj reka kako je u misec dana zaradio par tisuća eura i kako je gore super. Pa sve u sebi misle, ako je mogao taj debil, što ne mogu i ja. Zaborave kako su se rugali njemu dok je išao gore jer su oni ovdje imali poslove sa ''dobrom'' plaćom i katom ćaćine kuće. Govorili mu da je debil i da će ga gore samo iskorištavati. Da kad plati stan, hranu i režije neće mu ostati ni za one jeftine parfeme, zapakirane u kese obližnjeg supermarketa. Da će morati skupljati boce i limenke kako bi skupio za kartu kući.
A za pola godine, ide se lagano po kineskim dućanima kupovati turske bokserice i donje majce. Od prijatelja se ''posuđuje'' putni kufer, od babe i dide se skupi kakvih 200 300 eura za prvu ruku i lagano se online checkira karta, kako bi mogao popiti zadnju pivu u ovoj državi.
Pri dolasku, obavezno se osvrće oko sebe, ne bi li čuo kakvu poznatu riječ na našem jeziku, jer tuđi ne zna ni guknit.Čuje negdje u masi - ''Zdravo!''. Okrene se, sve očima preturajući po masi ljudi svih rasa i oblika, tražeći autora spomenute riječi. Čim ga je našao, približe mu se obrve jedna drugoj toliko blizu da su skoro ostale spojene. Čovjek ima ispisanu majcu ćirilicom. -''Pu jebo mu pas mater šetničku.'' prozbori sebi, sve kudeći svoju sreću kako mu prvi čovjek kojeg išta razumije mora bit četnik.
Pri izlazu iz zračne luke zaustavi taksi. Pruži vozaču ekran na kojem je ispisana neka adresa, od rođakove žene kuma pašanca jetrve prijateljice adresa. Tu će prespavati dok se malo ne snađe. Vozač ga upita nešto na svoj jezik, a ovaj odmahne rukom. I tu se rodi ideja. Vozio je vozač skoro sat vremena, da bi ga izbacio ispred kuće na dva kata. Račun, zaokruženo 90 eura. Šok i nevjerica. ''Jebem li vam treći rajh, na meni zarađujete...'' reče vozaču dok je drhtavom rukom grabio deset eura kusura. Pozvoni na vrata. Ništa. Pozvoni opet. Ništa. Drži zvono. Otvara mu mlada cura, u poderanoj robi. Objasni on njoj tko je i što radi tu. Ona ga pozdravi, na naški i uvede unutra. Dakle, po gruboj računici, u kuću na dva kata se uspjelo natiskati ni više ni manje nego trideset sedam ljudi.
Odmah se spoji na kućni wi fi i dok mu je otvaralo stranice sa oglasom, kune sebi pamet i život. Traži stanove u blizini. S obzirom na budžet, ispada da bi mu najbolje bilo spavati ispod mosta. Dobio je ležaj sa lijepim pogledom na guzicu jednog stotrideset i pet kilaškog bosanca Fehida. Pomoli se Bogu da ovaj bar danas nije jeo onaj grah na akciji iz Lidla. Na komadiću papira nađe broj od čovika za posao koji mu je prijatelj posla prije nego je krenio. Sad se pomoli sv. Anti da mu omogući dovoljan bandwidth da može nazvati preko Vibera. I iz trećeg pokušaja. spoji ga. Javi se čovjek, naravno na strani. -''Alo,. ja sam. Da mi je prijatelj broj. Ne razumin jezik. Jeste li vi za ovaj posao, ovo građevina, rušenje i to?''
-''Ja, ja. Taj sam ja. Đe se nalaziš, da te sutra skupim.'' -''Poslat ću vam adresu.'' -''Aj, pa se vidimo ujutro.''
Sav nekako zadovoljan bar što će odmah sutra početi raditi, sklupča se na svom ležaju, preklinjući svoj organizam da ga uspava, prije nego Fehid opali svoj plotun ravno u njega. San ga savlada, sanjajući BMW sedmicu stranih tablica, kako ulazi u njegovo selo. Za volanom on, a oko njega tri glavne drolje u selu i hrane ga grožđem, sve se osmješkujući i gledajući u njega kao što Ivo Sanader gleda Rolex sat. U selu slavlje, on se vraća sa portapakom punim deviza. Odmah župniku dobaci svežanj novčanica, a ovaj brže bolje spremi u pretinac crnog Mercedesa E klase sa mat folijom. Kum izvadio kalašnjikove iz staje i opali par metaka pa kalaš zaglavi. Vina na potoke. Ujac već dva put povraća. Stric faćka svoju prvu rodicu. Dida diže pevaljki suknju. Ono što je ostalo janjadi živo, skupilo se u molitveni krug da posljednji put pozdravi svojih deset palih drugova i drugarica.
Probudi ga neugodni alarm. Negdje malo dalje se začuje: -''Ugasi ga jebo ti on mater.'' Polako se iskrada preko polumrtvih tijela da dođe do WC-a. Začudo bio je prazan. Od straha i sramote nemože se ni posrati. Izađe vani i čeka svog novog šefa. Bijeli audi se lagano prikrao, mazeći izubijani asfalt kao da plovi na oblacima. Prozor spuznu, i glas iznutra upita: -''Jel ti mene čekaš?''. -''A valjda.'' -''Ajde sjedaj nesta dana.''
I učini se taj glas nekako poznatim. Kad je otvorio vrata i već smjestio sedamdeset posto guzice, okrene se prema vozaču i problijedi. To isti onaj četnik sa aerodroma. U glavi se u milisekundi odvije pravi mali rat. Sa jedne strane vojnici sa Fehidovom guzicom kao svojim grbom, a na drugoj strani neobrijani i pijani četnici. I pobiše četnici ove. Jedva ali pobiše. I tako odvede četnik njega na gradilište. Nakon deset sati nošenja kamenja kakvih se nebi postidio ni najjači rob u drevnom Egiptu. Na kraju, dođe mu četnik i umjesto obećanih sto eura, dadne mu sto pedeset. -''Ajde ajde znam ja kako je to kad dođeš.'' Nekako mu se omilio čedo, razmišljao je dok ga je ovaj vozio kući. -''Sutra se vidimo u isto vrijeme?''. -''Da.'' prostenje kroz zube, a u sebi jedva čekajući da se zavali na svoj ležaj i pogleda Fehidovo dlakavo dupe. Toliko je bio umoran da mu nikakvo tuširanje nije dolazilo niti na pamet. Ležaj kao da ga je privlačio nekim velikim magnetizmom. Ali, eto iznenađenja. Njegov kufer je ležao rastvoren i stvari razbacane po krevetu. To jest, ono što je ostalo od stvari. Ona ista ženska što mu je jučer otvorila vrata, u prolazu mu dobaci: ''Pa mi iz Hrvatske sve dijelimo. Ne brini, nije ti Feho ništa odnio.''
U tom trenutku u njemu se dogodi nešto što je mislio da je nemoguće. -''Jebem ja vam hrvatima sve po spisku. Jebem i Fehidu sve po spisku. Ma jebem i onom šetniku sve živo. Jebem ti Europu i ko me natjera u nju. Odo ja lijepo kući.'' Skupi ono jada stvari što mu je ostalo.
Nekako, nakon cijelog dana, na ulazu u selo stane veliki bijesni šleper. Izađe on iz njega, i pozdravi vozača. U selu svi ga šutke gledaju kao da šejtan prolazi. Uđe u kuću. Mater kad ga je vidila odma s vrata ga upita: -''Šta je, di si se prije vratia? Jesi donia novaca?'' -''A i nisan baš. Znaš majko, skužija san da je kod kuće ipak najbolje.'' -''Pa govorila san ti ja sinko, ne idi nigdi, a ti po svome.''
-''Je majko, bila si u pravu. Jel imaš deset kuna da popijem kavu ko čovik?''
-''E to je moj sin. Ima mater za tebe uvik deset kuna. Evo. I vrati kusur.''
