Božićni supertata!

Gdje ćeš veće radosti od božićne, rekli bi naši ljudi. Djeca u iščekivanju igračaka koje bradati debeljuškasti starčić sa dotrajalim saonicama i olinjalim sobovima vozi djeci čiji roditelji imaju amexe, dinerse i visa kartice, jede se sve ono što se lijepi baš na trbuh i bokove i žali odmah idući mjesec, a teretane su pune bliceva mobitela od pustih selfiea, ma da ti se srce pokida.
Naravno, obiteljski je običaj kićenje bora, taj nebitni i nekorisni običaj bez kojeg bi Božić bio nepotpun. Meni osobno, nema bolje stvari nego platiti koju stotinu kuna za komad drveta, onda još koju stotinu za odgovarajuće postolje, jer smo ono lanjsko izgubili, bacili ili jednostavno ne odgovara, pa neke nove super kul kuglice i nove svijećice koje moderno sjaje. One što je pokojni did dotra iz Iraka za Univerzijadu osamdeset sedme odjednom su demode i ''treba ih čuvati'' da se ne potrgaju.
Djeci je to nezaboravan užitak, doslovno se osjećaju super važni dok pomažu gospođi objesiti komade plastike na polumrtvo stablo. Poseban užitak je staviti zvijezdu na vrh, jer to simbolizira uspješan završetak jednog međunarodnog obiteljskog običaja, kao da ti običaji nisu demode kao i one svijećice iz Iraka.
Ali, bez ali ne ide, prava agonija ne nastaje kupujući sve te navedene sastojke Božića, čak ni transport iskrivljenog vrata i trubljenja ostalih vozila dok pokušavaš se prestrojiti bez dva retrovizora i sa deset borovih iglica u desnoj rožnici. Niti kresanje dna stabalca super oštrim nožem iz IKEA, koji se za tu prigodu - prigodno istupi.
NAJBOLJI dio je, kad su sve te kuglice, pahuljice, visuljci, krasuljci, djeda Mrazovi (boli me briga, nikad neće biti Božićnjak), lizalice, lutkice, orašari, srca, moje stare čarape, kreditne kartice i ostali bakrači namontirani na to jadno stablo. Objesi se jadno, kao da na vješanje ide. I gore mu je od toga. To je kad znaš da te čeka smrtna kazna, ali žele te dobro satrati prije nego izdahneš. E onda nastupa ON.
Taj ON je ovaj manji, Marko. ON tom napola mrtvom stablu ne da mira minute. Ja lagano cuclam tablete za grlo derući se, dva puta me ukliještilo spriječavajući ga da ne priteže ukrase s njega. Tri puta ga je skoro poklopilo. Nisam brojao, ali majstor je u par dana skinuo oko pedesetak raznih ukrasa s njega. Švedski stol ukrasa. I ne posustaje. Onda je otkrio svijećice, to jest kabel. Taj kabel bi najradije odvukao do mjeseca i nazad, da nije smotani bebač kao što i je. Baš ga provocira. Stavite se u njegovu poziciju, vi stojite i neki prgavi kabel vam se ruga i smije, i vi da ništa ne poduzmete?
Deset dana je trajalo to natezanje. Bor se nakrivio toliko puta i u toliko smjerova, da opet stoji uspravno. Skoro. Sad izgleda kao da je stajao na onoj orkanskoj buri što puše u trećem mjesecu. Trči, trči pa ukras. Uredio ga je moj mali stilist od godinu i pol. Super je kad vam dijete pokazuje smisao za nešto tako u ranoj dobi.
Da ne govorim što se naglođao šljokica i pozlate s kuglica. Kakica mu se sjaji kao lice Maje Šuput u onoj emisiji gdje plješće i glumi orgazme kad vidi nekog zanimljivog.
Kod Božića mi je jedino drago, što kratko traje. Usisivač je već tri puta ispražnjen radi tih prokletih borovih iglica. Ima ih svukuda. Jedino čekam još juhu od borovih iglica, pa da i ja osjetim tu
radost Božića. Trenutno mi je Božić kao ona stara dunja što se ostavljala u ormaru da miriše. Onaj slatko gadljivi miris polutrulog voća. Možda da mu pustim da obori bor...

Supertata se vratio

Odavno nisam pisao. E neda mi se, e nemam o čemu, e nemam vrimena, e laptop mi baš sad nije tu. Evo ovo pišem na mobitelu, pod bilješkama. Ko bi zna da u ovim čudima tehnologije postoji aplikacija Bilješke u koju stane hrpa teksta. Moja pokojna baba je uvik rezala one kartonske kutije od tableta i pisala s unutarnje strane. Šta misliš da joj je bilo dat jedan smartphone i aplikaciju bilješke? To bi napunilo memoriju mobitela zapisivajući brojeve telefona, kad je koja emisija na tvu, popise za kupovinu i koliko je ubačeno para u njenu kasicu prasicu na globus, a koje bi kroz tvrdu plastiku i zaključani otvor na dnu, isparile u koperfildskom stilu. Živimo u Hrvatskoj, zar ne?

S malim dječakom, našim Markišom vratila su se sva ona krasna razdoblja nespavanja, trčanja u krug oko stola, pranja nakon proljeva, uvaljivanja prstiju u govno kod brisanja, sasranih majci od ručaka ili bilo kojeg drugog obroka i svih ostalih radosti koje donosi jedan hiperaktivan bebač. Svi proljevi ovog svita ne mogu zamijeniti jedan smiješak, jedan bljesak bijelih zubića koje poput malih, tek izleglih golubića izvire iz malih usta, punih dječjeg guguta i skrike.

To iziskuje napore kako mene, toliko žene još više. Kažu da tokom prve godine roditelji izgube prosječno dva sata po noći, a do druge godino prosječno jedan sat po noći. To vam je jedna bezočna i besramna laž. I kad spavate, vrtit ćete se nemirni da nebi slučajno otkrili ili legli preko diteta. Čim on pređe granicu od par decibela nego što je uobičajeno, počnu vam rasti dlake i kandže, vaše očnjake mijenjaju prave kljove i počnete tuliti tako tužno, da cvijeće ujutro postane crno bijelo, a suđe se opere samo od sebe od puste muke.

Čudno je kako su neke stvari određene i normalne da budu u paru ili čak više od toga. Tako, ja imam dva sina, dva kredita, dva posla. Ali naravno, živote budi mi drug, nemam dva stana, dva apartmana, dvi žene. To ne, to nebi bilo pošteno, jer je mene mater rodila da orem (a orati ne znam) i da se provlačim kroz život najbolje što znam i umijem. Evo preživio 33, moram još 24 dok kredit ne isplatimo.

Naučiš uz to dijete svašta što ti može koristit u ovom, drugom životu. Naučiš da povraćanje nije toliko strašno ako povratiš odmah nakon jela, naučiš lagati da postoji i Djed Mraz, i Uskršnji zeko, i ona Zubić vila, a posli moraš objasnit da to sve donese onaj vitez sa naličja Americsn Express kartice (s kojim se rastajem grcajući u suzama) i da nemamo dimnjaka kroz koji bi prošao Djed Mraz pa mora ulazit kroz otvor od nape.

Stoji još ona da se djecu uči svemu i svačemu do druge godine, a onda im se sve te stvari brane. Evo sisa dite moje, ajde papi mlika. Sa tri godine kad dite hoće sisu, dobije šamar. Ajde pričaj mali, reci mama, tata, pdv, dionice a posli šuti, ne melji... Dvostruka mjerila.

Ali moj život kao tata se rekupera u stopostotnom izdanju. Presvlačenja, šetanja, hvatanja po cesti, gnjavaže kad dođem s posla. Sve se mora izdržat.

Ponekad ti dođe od super tate da budeš super neženja... Ali kad ti jedan od njih izjavi da želi biti isti tata kad naraste, vridi milijun.
Da. Super tata.

Ja to više ništa ne kužim...

Nedavno se javnost upoznala kako je čiča profesor premlatio dvojicu sitnih dječačića na mrtvo ime za vrijeme nastave. Mediji su to opisali kao krvoločnog dedu, dvojnika Drakule Brama Stokera, pomalo izgledom na mitsko biće ''chetnik'', koji pomahnitalo mlati male anđelčiće. Sve su im pera od krila i strune sa harfe poispadale koliko ih je manijak vijao po učionici. Nameće se zaključak kako prosvjetni radnici nisu baš transparentni pri polaganju psihotestova, jer tko bi se nadao kad povjeriš dijete nekom prosvjetaru, da će ti ga vratit svog izmučenog, isprebijanog i krvavog nosa, a ti si uvjeren da je tvoje dijete još jučer pomagalo bakicama preko semafora, spasilo nekoliko štenaca od zime i čita priče u ustanovi za nezbrinutu djecu.
Nabijem vas na onu stvar, vi ogavni i odurni prosvjetni radnici!! Ne možete vi zato što vas netko koji put pogodi kredom ili papirom glumiti Conana barbarina. Sramite se drugovi prosvjetari, jer ste prije imali neke ovlasti, e sad ih nemate. Nije više mračno doba socijalizma kad je učitelj ili profesor nešto i značio u školi. Pa vama se u šali kaže da će vas se sačekati u mraku i odma pišete neke heštegove #ijasamfranjojozoivo. Koji je to način? Šta bi ja trebao reći? Još jučer mi se mobitel neće da puni, a ima dva mjeseca da sam ga kupio. Ne znate vi profe, što su pravi problemi. Koga zaboli dupe što vi ispravljate kući kontrolne? Jel vas briga što ja doma kad dođem pojedem ditetu sve čokolade? Jel vas briga šta moja žena nikad ne stavi novu rolu wc papira nego ja moram onako sasran širit dupe i skakutat do papira? Zaboli vas za mene ko i mene za vas. Sramite se! Nevinu djecu udarate.
NE-ĆE-TE. Šalim se, klepio bi ih i ja. Ali opet jebiga, popiješ pivu u kabinetu i iskuliraš.

U šta se pretvorio ovaj svijet?

Onda za par dana odgovor učenice prvog razreda gimnazije. Ajme. Tako mlada a već apsolvent filozofskog fakulteta.
Jedan citat:
''Recite mi, koliko vas se smilovalo učeniku koji ima socijalnu anksioznost i teško mu je pričati pred cijelim razredom jer se ne osjeća ugodno tako? Malen broj, vjerujem. Većina vas će prozvati baš tog učenika jer "se nikad ne javlja"; "ništa mu nije jasno"; "ne ulaže trud i volju" koju bi trebao posjedovati. Recite mi, kako možemo biti oslobođeni satova tjelesne i zdravstvene kulture ako imamo slomljenu nogu, a učenik koji ima strah od pričanja pred cijelim razredom mora svakodnevno izlagati pred masom ljudi? TO ne vidite. Mentalna bolest, socijalna anksioznost, uvjerava ljude na podsvjesnoj razini da nisu dovoljno dobri i da sve što kažu, nije točno. Recite mi, koliko puta ste to uočili kod nekoga?''

 Alooooo. Kakve anksioznosti, kakvi strah od pričanja? Pa djeco moja školujete se za sebe. Nećete za mene ići u školu. Pa ne uči se u toj jebenoj školi samo da bi dobili posrani ajfon na kraju polugodišta, ili da vam se svaki misec kupuje markirana roba, skupe patike i kožne čizmice. Ko da doma trčite jebem li vas nesposobne, nego se zabijete na mobitel. Ako negdi i izađete to je do obližnjeg kafića ili do nekog šoping centra pa se slikate na pisoarima i u liftovima. Dica su mala, kržljava, nemaju imuniteta ni volje za životom. Uče radi ocjene. Doduše, poprilično profesora je to vidilo pa i oni ih nauče radi ocjene. Bolje nego dolazit liti na popravni. Iako sam bio odličan učenik u osnovnoj školi, u srednjoj sam redovito dane za kupanje pretvarao u dane na repeticijama, jer jebiga, nije me zanimalo i to je to. Baš je super dok se ekipa sprema za na more a ti petljaš neke injekcije, bijekcije surjekcije kurce palce. Evo dan danas nisam nikad upotrijebio neki polinom, sinus i sve te fensi matematičke izraze. I opet sam živ. Devedeset prve su momčići od 17 godina se vatali puške i trčali po vrletima (nisam ja onaj di si bijo 91 nego navodim, nemojte me krivo gledat/čitat) a danas njih bole riječi jer oni imaju osjećaje. Osjećaje! Pa di su bili naši osjećaji dok smo čučali u skloništima i pisali domaći, dok smo išli i po snijegu i po kiši par kilometara do škole jer mater i otac nisu vozili niti imali auto (a bome i ovi drugi se nisu baš vozikali)? Di su ti osjećaji kad ti uđe ona učiteljica iz zemljopisa ko Margaret Thatcher u razred pa zaboraviš i ono šta si zna i šta nisi zna? Di su osjećaji kad iz mehanike otrese od 30 učenika njih 27? Nitko nije tuka profesora, nitko mu nije psova, nitko mu nije prijetio. Jebali vas oni koji su vas odgajali. Ili nisu odgajali. Lakše je uturit ditetu tablet ili mobitel u ruku pa nek se sam odgaja preko youtubea. Do it yourself - kako napraviti pičkicu u ranim tinejdžerskim godinama.

Onda kažu ne triba vojska. Ma vojska triba svakome. Ne da trči po ratištima i gine za budale u odijelima, nego da se diže ujutro u šest, pere se i namišta krevet na crtu. Da ti izbaci stvari iz ormara jer nije složen kako ti je zapovjednik reka ili jednostavno mu se diga kurac. Da vidiš kako je to kad tobom upravlja netko duplo gluplji od tebe, jer tako i je uglavnom u životu. Uvik su me jebavali pametniji koji su bili bar duplo gluplji. A ona ima socijalni poremećaj.

Sada je zima, pa evo svima sa tim nekim socijalnim poremećajima dajem besplatne tretmane koji sto posto pale. Kod mog punca Bike triba iscipat deset metara drva. Garantiram da se nećete osjećati socijalno neprilagođenima nakon prvog metra.
Jebem vas metiljave.
Ljut sam. Adio.

Loše djevojke idu kud god zažele

Ne izlazim više vanka. Mislim, izlazim vani iz stana ali nema više izlazaka petkom, subotom, nedjeljom ili bilokoji drugi dan u tjednu. Prošlo me. Obiteljski čovik. Žena, dvoje dice, par kredita, par poslova i svi čimbenici koji smanjuju šansu da se vratim na one postavke od prije nekoliko godina kad se bančilo do ranih jutarnjih sati pa trpalo bureke u prerade okupani prvim sunčevim zrakama. A i nedostatak mjesta za izlazak je donekle kumovao prestanku tih vannastavnih aktivnosti. Sve neke zabij brokvu vadi brokvu razbij čašu udri mater pribij dite i takvi glazbeni klasici. Nemoš više poslušat normalni trash, exyu rock ili bar nešto od čega mi se ne napinju bubrežne opne ili što ne traži da od tuge ubijem prvog do sebe.

Prije nekih desetak godina bila je druga priča. Nije nešto pretjerano bolje, ali uglavnom bolje. Bilo je tu par lipih mjesta za izlazak a i sviralo se lipe muzike. Nisam ja nešto pretjerano zahtjevan, ali da bi se dobro zabavio tribala bi mi neka fina glazbena podloga. Ili votka red bull par puta. Samo, bolje se probudit sa upalom mišića i promuknutim glasom nego li na red bull votci. Pet dana umireš a nikako da umreš.
Obično sva ta mjesta za izlazak imaju neku svoju nazovimo klijentelu koja ima čak i odabrane kutke po birtijama, noćnim klubovima i sličnim prostorijama za rekreativno druženje uz glazbu i alkohol. Uvik mora bit par mandrila, kutija i mangupa koji tu dođu jer obično jedan dila, drugi dođe iz znatiželje, trećemu cura zalazi tu a dosta njih želi samo pribit kakvog kršnog momčića od 75 kila sa naočalama.
Oni nisu bitni.
Tu je obavezno i neki plejboj koji traži separe i daj bocu pića, konobari šta ćete vi i onda zove gazdu da mu smanji cijenu jer mu je otac stavlja tende gazdi na vikendicu.
Ni takav lik nije posebno bitan za ovu priču.
Bude tu obavezno i kakav klaster od tri četiri one normalne cure, koje je Bog više podario intelektom nego izgledom i tancaju prebacivajući se s noge na nogu. One su tu da popiju tri najviše četiri pića, obavezno svaka plaća svoje i posli se razabiru one kovane da nije ko pretplatio. Teško da će uzet taxi ili uber, vjerojatno će ih skupit otac jedne od njih.
Također nebitne za ovu priču.

A sad dolazimo do onih radi kojih mlatim po tipkovnici. To su one top pičke, max faktor lip finiti locitan provans daglas parfumerije tatine amerikan i dajners kartice, skupe čižmetine ko kolina, neka dlakava životinja oko vrata, nokti ko u ljenjivca, boje tena poput govneta diteta Doris Pičić Lokve Rogoznice (onog kojeg nije plesnila). Te glavne pičke obično su ko američke navijačice, svoj klan i gledaju oko sebe nebi da su onaj Kiklop iz X Mena šta prži laserima iz očiju. Digod koja zalipi kakvi madež na po lica da bi izgledala bolje, al meni to više izgleda kao nastanak kakvog melanoma. Zdravlje na prvom mistu a estetika na drugom. Te obično imaju po dvadeset kuna al su obučene ka da joj Bill Gates usisava po kući. Rastežu votku đus po dvi tri ure dok ne počne kakva cajketina di izbaci sise i nogu pa joj ovi klipani punih muda nakupuju paletu pića ko da ide na ekspediciju kroz Saharu.
Prije bi te pičke slale molbe za posao samo na fina mjesta, menadžerica ljudskih potencijala, referent u banci, eventualno na kasu u DM-a i tako te leziladovske pozicije da joj ne pati zadnja loža i nokti. Niste vi baš mogli doć evo mene daj pičke i to prema tim divama. To se tribalo parkirat merca, bemveja ili kakvog gospodara prstenova audija pa onda tek uć u priču, naručujući joj najskuplje piće u lokalu i obavezno joj naručit kakvi stiskavac od pjesme jer ne može tancat u petama (ako nije slučajno čižme obula). To je trebalo bit udvaranje princezi kakve afričke zemlje koja leži na nafti, dijamantima i zlatu.

Možda ste to znali, a možda ne. Ipak, najbolje sad slijedi.

Danas. Danas je to druga priča. Danas se te koze voze uberom (jebo li ih uber i gospođa od 60 godina jutros kuvala sarmu a uvečer vozi ljude, cilo auto se čuje na sarmageddon). Nestalo im je samopoštovanja pa sada se baš i ne biraju radna mjesta i ne studira se na ekonomiji po deset godina. Jebeš mi sve, danas te pičke rade u Čistoće, Parkova i Nasada, Split Parkinga i tako tim uhljebničkim firmama. Prije nedaj ti Bože da te ko s metlom vidi, odma bi te metilo na društvenu mrežu. Danas ona nabije kapelinu na glavu, kosu u rep, metlu u ruke i opleti. Kriterij zapošljavanja je ono, e. Doduše, ako joj se idete obratiti ko noj zabada glavu u pod da ne otkrije da je to sinoć bila kraljica diska i skakala na hitove Dare Bubamare i Davida iz geta.
Ove pak zalivaju ono jadno cviće na otočičima između traka i pola vode popiju jer su sinoć eto malo prekardašile. Obavezno slikaju to cviće i mete na Instač uz tag #kodmamejenajljepše jer nedajBože da bi tko pomislio da je ona u biti vrtlarica.
Ona tuče kazne na parkiralištu ali ako si joj sinoć platija dupli pelin možda se siti tvog merca srebrnog pa ti oprosti šta si priša po ure na tiketu.

Valja i Lidl danas, igra sve. Ipak ako ih pitate ova studira predškolski, ova proučava Higgsov bozon, ovu je usrkala crna rupa tri puta, sve neke intelektualke ala Tava Karabatić.

Kriteriji su se srozali zajedno sa društvom. Kad vidim kakvu tu pičku u mog rođe kako drži tablu knaufa onda znam da je došao kraj.
Jebeš zemlju koja istanbulske nema.

Masturbanizacija - jeli drkati još uvijek mit? 18+

Je. Neugodna je tema. Toliko neugodna da dobro promislite želite li nastaviti čitati. Znate da moj mozak iskrivljuje sve do granica ukusa. Neću ni ovaj put podbaciti, obećavam.

Svi masturbiraju. Osim Ladislava Ilčića. On vjerojatno ima nekog drugog tko to radi umjesto njega. Jer kaže on da je grijeh pred Bogom masturbirati. Ali ako ti netko drugi navlači kožicu, ti onda nisi grešnik. Sve dok ti sam ne gladiš pitona, u redu si. God approves. Palac gore.

Mene je uvijek zanimalo, masturbiraju li žene kao i muškarci. Izostavit ćemo bračne parove iz ove priče. Smatram da je masturbiranje u braku, kao i seks, nešto kao sporedna stvar. U braku se treba brinuti o opranoj robi, čistoj kući, dobroj djeci i plaćanju računa. Ko ima vrimena razmišljati o masturbiranju i seksu? A i kad razmišljaš, neda ti se, dica su tu, netko od rodbine spava kod tebe i tako. Bolje je misliti o Lenor omekšivaču i Vileda vlažnim maramicama nego umišljati kakvu Pamelu Anderson ili Ryana Goslinga u sobi ili na wcu, riskirati onaj razgovor sa djetetom ukoliko vas uhvati.

Uhvatit ćemo se razdoblja života od završetka škole do braka. Ono potentno razdoblje puno seksualnih tenzija, mijenjanja partnera, ispitivanja seksualnosti i riješavanja frustracija navlačenjem kožice ili trljanjem jastuka između nogu. Mislim, roditelji su sigurno primjetili tinejdžerske bijegove i zaključavanje u sobe i wcove, povećanju potrošnju wc papira i izbrisan history na mobitelima i tabletima. Al najveća tajna je uvijek bila, koliko i kada žene masturbiraju.

Pa eto mene zanima. U odnosu na moje tinejdžerske godine, da se ne inkriminiran sada, sretno oženjen s ditetom (još malo je jedno).
Ovo su neka od pitanja ZA ŽENE (da nebi bilo zabune) koja me zanimaju i muče:
- Pukne ti guma, jedva prominiš i moraš kupit novu i onda od bijesa odeš na wc i masturbiraš?
- Izgubi ti najdraži klub u 92' minuti, popiješ pivu do kraja i odeš na wc i masturbiraš?
- Sidiš na wc školjci, gledaš oko sebe, smije ti se ona pička sa šampona za kosu i maše repićem, onda masturbiraš?
- Dođeš pijan iz vani, sam sebi jebeš mater jer nisi uletija onoj crnoj pički iz kafića, onda lipo nemaš šta nego ideš masturbirat?
- Sam si doma, gledaš kolo sreće i ona bagava koljena Ive Jerković a štaš onda? Masturbiraš?
-  Zapiješ se na piru, a zanima te jedna vrhunska pička koja te ne benda, a druga ti se uvaljuje al ti nije napeta, pa ovu drugu oćeš škartat da ti slučajno nebi došlo na pamet jer će možda vidit prva i onda odeš na wc i šta? Masturbiraš?
Nisu to sva pitanja. Pitanja ima uvik više nego odgovora.
A kako to žene rade? Mislim znam kako. Nego koliko i zašto? I zašto se srame više nego muškarci to priznati? Jel se ova pitanja koja ću sad postaviti mogu i smiju odgovoriti?
- Ono kad ti pukne nokat, a jučer si bila u pedikera, od živaca odeš i masturbiraš?
- Išla si s njim na večeru, a on te odvede u navodno najbolji fast food u gradu i onda da te ne udru hormoni - masturbiraš?
- Na moru njih petorica, ekipa, svi lipi isklesani i ti ne znaš kojeg bi prije, najradije svih 5 i onda masturbiraš da ti ne padne glupost na pamet jer bolje nijedan nego svih 5, srat će o tebi po gradu?
- Popila si par koktela i ideš doma, sama i suva. Kad uđeš u kuću sitiš se da si se mogla vozit u kakvom bemveju, mercu, audiju a ne sa debelim prascom šta vozi uber pa od bisa - masturbiraš?
- Gledaš kako ona tuka Natali Pizdar stoji na naslovnici nekog časopisa šesna lipa mršava, a ti pojila taman po kila twice sladoleda od jagode čokolade i odeš masturbirat dok su ti hladni prsti da te bolje pukne jer misliš da je netko drugi?

Nisan bolestan, imam liječničku potvrdu.

I kako je u dijaspori?

Nažalost, u Lijepoj našoj je popularan taj neki trend iseljavanja. Loši radni zakoni, loše plaće, nedostatak poslova kulminiraju na autobusnim stanicama, željezničkim postajama i aerodromima. Prije su mediji davali izvještaje na tromjesečnoj bazi, a danas se može doslovno svaki dan pratiti kako mlado i staro, muško i žensko sa zavežljajem svog prijašnjeg života napušta rodnu grudu u potrazi za boljom budućnosti.
Neki idu da bi sebi osigurali egzistenciju, neki se ne planiraju skoro vratiti, neki se ni ne planiraju vratiti osim doći malo ljeti se okupati, popraviti zube i tako te sitnice. Neki jednostavno idu jer im je prijatelj reka kako je u misec dana zaradio par tisuća eura i kako je gore super. Pa sve u sebi misle, ako je mogao taj debil, što ne mogu i ja. Zaborave kako su se rugali njemu dok je išao gore jer su oni ovdje imali poslove sa ''dobrom'' plaćom i katom ćaćine kuće. Govorili mu da je debil i da će ga gore samo iskorištavati. Da kad plati stan, hranu i režije neće mu ostati ni za one jeftine parfeme, zapakirane u kese obližnjeg supermarketa. Da će morati skupljati boce i limenke kako bi skupio za kartu kući.
A za pola godine, ide se lagano po kineskim dućanima kupovati turske bokserice i donje majce. Od prijatelja se ''posuđuje'' putni kufer, od babe i dide se skupi kakvih 200 300 eura za prvu ruku i lagano se online checkira karta, kako bi mogao popiti zadnju pivu u ovoj državi.
Pri dolasku, obavezno se osvrće oko sebe, ne bi li čuo kakvu poznatu riječ na našem jeziku, jer tuđi ne zna ni guknit.Čuje negdje u masi - ''Zdravo!''. Okrene se, sve očima preturajući po masi ljudi svih rasa i oblika, tražeći autora spomenute riječi. Čim ga je našao, približe mu se obrve jedna drugoj toliko blizu da su skoro ostale spojene. Čovjek ima ispisanu majcu ćirilicom. -''Pu jebo mu pas mater šetničku.'' prozbori sebi, sve kudeći svoju sreću kako mu prvi čovjek kojeg išta razumije mora bit četnik.
Pri izlazu iz zračne luke zaustavi taksi. Pruži vozaču ekran na kojem je ispisana neka adresa, od rođakove žene kuma pašanca jetrve prijateljice adresa. Tu će prespavati dok se malo ne snađe. Vozač ga upita nešto na svoj jezik, a ovaj odmahne rukom. I tu se rodi ideja. Vozio je vozač skoro sat vremena, da bi ga izbacio ispred kuće na dva kata. Račun, zaokruženo 90 eura. Šok i nevjerica. ''Jebem li vam treći rajh, na meni zarađujete...'' reče vozaču dok je drhtavom rukom grabio deset eura kusura. Pozvoni na vrata. Ništa. Pozvoni opet. Ništa. Drži zvono. Otvara mu mlada cura, u poderanoj robi. Objasni on njoj tko je i što radi tu. Ona ga pozdravi, na naški i uvede unutra. Dakle, po gruboj računici, u kuću na dva kata se uspjelo natiskati ni više ni manje nego trideset sedam ljudi.

Odmah se spoji na kućni wi fi i dok mu je otvaralo stranice sa oglasom, kune sebi pamet i život. Traži stanove u blizini. S obzirom na budžet, ispada da bi mu najbolje bilo spavati ispod mosta. Dobio je ležaj sa lijepim pogledom na guzicu jednog stotrideset i pet kilaškog bosanca Fehida. Pomoli se Bogu da ovaj bar danas nije jeo onaj grah na akciji iz Lidla. Na komadiću papira nađe broj od čovika za posao koji mu je prijatelj posla prije nego je krenio. Sad se pomoli sv. Anti da mu omogući dovoljan bandwidth da može nazvati preko Vibera. I iz trećeg pokušaja. spoji ga. Javi se čovjek, naravno na strani. -''Alo,. ja sam. Da mi je prijatelj broj. Ne razumin jezik. Jeste li vi za ovaj posao, ovo građevina, rušenje i to?''
-''Ja, ja. Taj sam ja. Đe se nalaziš, da te sutra skupim.'' -''Poslat ću vam adresu.'' -''Aj, pa se vidimo ujutro.''
Sav nekako zadovoljan bar što će odmah sutra početi raditi, sklupča se na svom ležaju, preklinjući svoj organizam da ga uspava, prije nego Fehid opali svoj plotun ravno u njega. San ga savlada, sanjajući BMW sedmicu stranih tablica, kako ulazi u njegovo selo. Za volanom on, a oko njega tri glavne drolje u selu i hrane ga grožđem, sve se osmješkujući i gledajući u njega kao što Ivo Sanader gleda Rolex sat. U selu slavlje, on se vraća sa portapakom punim deviza. Odmah župniku dobaci svežanj novčanica, a ovaj brže bolje spremi u pretinac crnog Mercedesa E klase sa mat folijom. Kum izvadio kalašnjikove iz staje i opali par metaka pa kalaš zaglavi. Vina na potoke. Ujac već dva put povraća. Stric faćka svoju prvu rodicu. Dida diže pevaljki suknju. Ono što je ostalo janjadi živo, skupilo se u molitveni krug da posljednji put pozdravi svojih deset palih drugova i drugarica.
Probudi ga neugodni alarm. Negdje malo dalje se  začuje: -''Ugasi ga jebo ti on mater.'' Polako se iskrada preko polumrtvih tijela da dođe do WC-a. Začudo bio je prazan. Od straha i sramote nemože se ni posrati. Izađe vani i čeka svog novog šefa. Bijeli audi se lagano prikrao, mazeći izubijani asfalt kao da plovi na oblacima. Prozor spuznu, i glas iznutra upita: -''Jel ti mene čekaš?''. -''A valjda.'' -''Ajde sjedaj nesta dana.''
I učini se taj glas nekako poznatim. Kad je otvorio vrata i već smjestio sedamdeset posto guzice, okrene se prema vozaču i problijedi. To isti onaj četnik sa aerodroma. U glavi se u milisekundi odvije pravi mali rat. Sa jedne strane vojnici sa Fehidovom guzicom kao svojim grbom, a na drugoj strani neobrijani i pijani četnici. I pobiše četnici ove. Jedva ali pobiše. I tako odvede četnik njega na gradilište. Nakon deset sati nošenja kamenja kakvih se nebi postidio ni najjači rob u drevnom Egiptu. Na kraju, dođe mu četnik i umjesto obećanih sto eura, dadne mu sto pedeset. -''Ajde ajde znam ja kako je to kad dođeš.'' Nekako mu se omilio čedo, razmišljao je dok ga je ovaj vozio kući. -''Sutra se vidimo u isto vrijeme?''. -''Da.'' prostenje kroz zube, a u sebi jedva čekajući da se zavali na svoj ležaj i pogleda Fehidovo dlakavo dupe. Toliko je bio umoran da mu nikakvo tuširanje nije dolazilo niti na pamet. Ležaj kao da ga je privlačio nekim velikim magnetizmom. Ali, eto iznenađenja. Njegov kufer je ležao rastvoren i stvari razbacane po krevetu. To jest, ono što je ostalo od stvari. Ona ista ženska što mu je jučer otvorila vrata, u prolazu mu dobaci: ''Pa mi iz Hrvatske sve dijelimo. Ne brini, nije ti Feho ništa odnio.''
U tom trenutku u njemu se dogodi nešto što je mislio da je nemoguće. -''Jebem ja vam hrvatima sve po spisku. Jebem i Fehidu sve po spisku. Ma jebem i onom šetniku sve živo. Jebem ti Europu i ko me natjera u nju. Odo ja lijepo kući.'' Skupi ono jada stvari što mu je ostalo.
Nekako, nakon cijelog dana, na ulazu u selo stane veliki bijesni šleper. Izađe on iz njega, i pozdravi vozača. U selu svi ga šutke gledaju kao da šejtan prolazi. Uđe u kuću. Mater kad ga je vidila odma s vrata ga upita: -''Šta je, di si se prije vratia? Jesi donia novaca?'' -''A i nisan baš. Znaš majko, skužija san da je kod kuće ipak najbolje.'' -''Pa govorila san ti ja sinko, ne idi nigdi, a ti po svome.''
-''Je majko, bila si u pravu. Jel imaš deset kuna da popijem kavu ko čovik?''
-''E to je moj sin. Ima mater za tebe uvik deset kuna. Evo. I vrati kusur.''

A šta to tamo smrdi?

Nezaobilazna atrakcija u posljednje vrijeme je otrovni oblak koji se nadvija nad splitskim područjem. Il je snijeg il su labudovi. Nit je snijeg nit su labudovi, već su oblaci merkaptana, štono sam ih bagerom iskopao na Karepovcu, otpadu smradnom. Svi pričaju o smradu. Smrdi tu, smrdi tam. Smrad je univerzalan. Ovakvoga nema ni u Berlinu, Parizu ni svim tim nekim top destinacijama. Ovakove refule ne možete naći ni na najboljim plažama u Miamiu. Kad vas zapljusne val svježine sa splitskog odlagališta smeća, poželite samo da ste se rodili tamo tisuću dvjesto dvadeset i šeste u nekom selu u Škotskoj, gdje jedini mirisi su kravlja balega i upišane mudantine. Glade osvježivači mirisa su teži za pronaći nego donirani bubreg. Nije više bitno jesi alergičan na lavandu, sve je bolje od sumporovodika, popularno nazvan lanjsko jaje u sorbulu. Te predivne parfeme bi Roberto Banani zapakirao u male staklene bočice i prodavao usmrđenim gospođama u zlatnim godinama sa onim krepanim lisičetinama zavezanih oko vrata. Ja osobno bi prodavao ukapljeni amonijak te ga prezentirao kao posljednje prdeže Nikite Hruščova pri njegovom posjetu Hrvatskoj.
Uzalud sva kukanja ljudi i trošenje Gastala, Peptorana, Dramina, čajeva protiv mučnine i ostalih preparata koji spriječavaju nuspojave nesretnog oblaka koji cijedi svoje smrdljive atome poviše njihovih glava. Ti plinovi vam nisu uopće opasni, i njihovo postojanje i udisanje samo dijeluje na kvalitetu života. Mislim, ionako imate sranje od života kad ste te nesreće da ste u krugu desetak kilometara od odlagališta, pa zašto vam problem stvara sad taj neki neugodan vonj? Ako živite dovoljno daleko, neće vam smetati. Ne izlazite iz kuće, ili sa posla. Zatvorite se i čeznutljivo gledajte tu smjesu koja vanka bezbrižno lebdi. Neka samo glupani i oni idioti koji moraju ići na posao i kući, kojima se djeca žele igrati vani ili kućanice koje nemaju gdje u kući sušiti odjeću izlaze vani. Eksterijer je za pičke.
Od ovih plinova koji se mjere, četiri su smrdljivca koji nisu opasni, a dva su neki merkaptani maskarponi koji isto nisu opasni, ali se eto mjere. Hajde dobro. Tu je šest stavki koje se mjere. To je zapravo i super ako taj pedesetogodišnji otpad sadrži samo šest štetnih tvari. Mislim, to je odlično. Djeco trčite vani. Ako završite u bolnici radi nekog otrovanja ili raka, recite samo da su krivi sumporovodik, amonijak, merkaptan ili slične pizdarije. Recite da to nije opasno, nego samo smrdi.
I molite se. Obavezno se molite. Rekla je jedna susjeda, samo molitva će odagnati smrad. Pa svaki dan napiše kako joj smrdi ajme. Ne znam jel se slabo moli, malo ili krivo?
Tješim se još uvijek što zubato sunce još stidljivo virka kroz nebeske odaje pa ne prži puno. Do nekih dvadesetak stupnjeva je mislim ok. Što će se desiti kad malo ugrije? Već nekako kao da mogu zamisliti gas maske sa filterima na policama Konzuma, Tommya, Lidla i ostalih trgovačkih lanaca. Arome vanilije i duhana za pušače, mirisi proljeća i mora za pučanstvo, a za one malo potkovanije miomirisi najfinijeg cvijeća koje raste na Nepalskim obroncima. Veličine XS za bebe i dojenčad, S za djecu do 7 godina starosti, M za djecu i tinejdžere, L za gospodu i XL za gospođe sa posebnim kaišima kako ne bi sjebali svoje skupo plaćene frizure. Razne boje i naljepnice. Uz tri kupljene dobijete besplatno namontiranu fotografiju vaše obitelji bez gas maski. Čisto da se sjetite lijepih trenutaka. To je u neku ruku i dobro. Djeca neće jesti puno slatkiša, lokalni pijanci oko malih Studenaca neće moći ispijati svoje omiljene napitke, a žene će manje pričati jer ćete se praviti da ih ne razumijete.
Kasnije će se raditi od nekih novih materijala i novim tehnologijama. Tako ćete na viziru imati ispisane svakojake podatke koje ćete listati treptajem desnog oka, a lijevim okom odabirati svoj izbor. Ugradit će se i mali mobiteli unutra, kako biste nesmetano mogli pričati sa najmilijima.
Po gradu će montirati bankomate zraka. Ubacite dvije kune i dobijete recikliranu plastičnu bocu punu najsviježijeg zraka sa padina Velebita. Naravno, možete plaćati i karticom, ali u tom slučaju vam obračunaju i bocu. Boce će biti pravljene od strogo kontroliranog materijala, te ćete gornju polovicu boce moći pojesti, a s donjom polovicom obrisati dupe poslije broja dva.

Splitska regija će vrvjeti turistima. Hrvatska će poslati notu SAD-u i Argentini. Tražiti će da se odreknu imena svojih gradova. Tako će se Split zvati Buenos Aires a Solin, pošto je manji kao jedan splitski kvart, Bel Air. Prodavati će se amonijak, sumporov dioksid, dušikov dioksid, sumporovodik i merkaptani u bocama po promotivnim cijenama. Uz svaku kupljenu bocu, dobit ćete kesu najfinijeg polurazgrađenog otpada kao suvenir. Turisti će biti oduševljeni. Predviđam da će ove godine, ukoliko se stvari dobro poslože, biti toliko turista da sa podijeljenim suvenirima će nastati nestašića smeća u Splitu. Onda ćemo prijeći na Mojanke i još dvadeset i tri tisuće tristo sedamdeset i dvije jame u širem splitskom području u kojima brižni seljaci čuvaju svoje smeće. Jesu to pametni ljudi, unaprijed su mislili na sve.

Zato ljudi, samo hrabro koračajte. Velike uzdisaje i čelom naprijed. Sve će biti u redu!
Tako mi merkaptana!